Različitost

Različitost… Stvarno je širok pojam. Mogla bih pisati o tome kako je divno što nas, ljudi, ima različitih rasa, nacionalnosti, religija, ukusa, imućnosti, mentaliteta … ali ne bi li to bila jedna velika laž? U osnovi, srž većine nesuglasica pronalazi se upravo u različitosti.

Lijepo je kada smo svi različiti,  na neki način i jesmo, ali za različitost je potrebno razmišljanje odrasle osobe. Kada kažem odrasle osobe, ne mislim na osobu koja je stasala godinama, nego umom. Vjerovali ili ne, nema puno takvih osoba na svijetu. Moja slika „odrasle osobe“ je poprilično jednostavna : istinite i realne misli, racionalan um, dobro srce , oči koje vide – a  ne kažu, uši koje čuju – ali čuvaju. Takva osoba je istinski drugačija.

Različito je rijetko. Rijetko, isto kao  istina, nije poželjno u društvu. Razlog je taj što se „istina“ zamjenjuje pojmom „drzak“,  a rijedak   –  „ željan je pažnje“.  Većina ljudi uobičajeno razmišlja, ali ima i onih koji iskaču iz te grupe zvane „ većina“. One koji iskaču iz većine drage volje ću nazivati različitima. Ono što je danas „normalno“ je ustvari „ne normalno“ (i obratno). Onaj koji spada pod „ne normalno“ je drugačiji. Kada bih rekla kako se neka djeca ponašaju u mojoj dobi, naravno da bi to nekima bilo prihvatljivo a nekima ne. Ja mislim da je problem u tome što djeca žele biti odrasli što prije, ali ne shvaćaju što to ustvari znači. Ne znaju što to znači jer nemaju uza se osobu koja je zrela umom. Najtužnije po mojem mišljenju je što odrasti, u ovom svijetu, znači izgubiti osjećaje. Tužno je što odrasti ne znači biti čovjekom, nego „zvijeri“.

Ponekad, u najtamnijim danima,  pitam se  što uopće znači biti drugačiji. Znači li to da si dobra osoba? Ali ako ima još dobrih osoba, zar te to ne čini istim, ili možda samo sličnim? (Smatram da je fizički dio različitosti zanemariv u ovom razgovoru, stoga uopće ne želim spominjati taj dio.) Čini li te različitim to što slušaš drugačiji bend od većine ili činjenica da razumiješ o čemu pjesme pjevaju? Kada razmišljam o ovome, shvatim da smo svi – ili do jedne granice drugačiji, ili smo toliko različiti da se ni s kim  ni u čemu ne poklapamo do kraja.

Kada sam počela pisati o zadanoj temi, nije mi ni na kraj pameti bilo da ću se sjetiti jedne knjige. „Charlijev svijet“,  Stephen Chbosky.  Isprva mi se nije svidjela, ali mi je kasnije prirasla srcu. Da ukratko objasnim o čemu je riječ : Charlie je glavni lik koji nema prijatelje jer mu je jedini prijatelj umro. Ubrzo upoznaje Patricka i Sam, u koju će se kasnije zaljubiti. No bitan je dio da je Charlie „wallflower“. To u prijevodu znači da je osoba koja vidi i ne govori ništa o tome. Možda se pod „wallflower“ mislilo na one koji su istinski drugačiji. Iako, pišući ovo, shvaćam da svi imamo različit pogled na drugačije i tko je drugačiji.

Trebalo mi je vremena da shvatim ovo : „svi smo rođeni na neki način“. Malo ću pojasniti.  Ja smatram da smo svi rođeni drugačiji i da nam je upisana neka sudbina koju ne možemo promijeniti. Recimo da je netko rođen kao loša osoba – on sebe ni na koji način neće promijeniti ako mu nije tako „zapisano“. (I ne  smatram krivima osobe koje razmišljaju drugačije jer se i ja sama znam zaplesti u ovakvim razgovorima.) Da se vratim na temu – ako je netko rođen različit, on sebe neće moći promijeniti. Svi smo stvoreni da jednostavno volimo različito,  poklapalo se to s tuđim mišljenjima ili ne. Jedini problem je današnje društvo. U njemu je poznato da djevojke moraju imati dugu kosu, oblačiti se pristojno i prikladno jednoj djevojci, biti našminkane i biti lijepe… U njemu je također poznato da mladići ne smiju plakati, trebaju biti visoki ( ne daj Bože da cura ima dečka koji je niži od nje), mišićavi, karizmatični, pričljivi… Sve su to stereotipi.  A ako nisi stereotip, stvarno ti se loše piše.

Dora Petričević

OŠ August Cesarec, Ivankovo