RAZLIČITIM JEZICIMA NA ISTOME PUTU
U jednoj dolini tekla je rijeka koja je razdvajala dva grada. Jedan grad se zvao Kišni Grad i njegov glavni jezik bio je francuski. Uz njega su imali i engleski, ali ga je rijetko tko u tom gradu znao. Ljudi u tom gradu su stalno bili tužni. Jedino su djeca bili vesela,ali kako su odrastala i ona su postajala sve tužnija. Isto tako,ljudi u Kišnom Gradu nikad nisu osjetili sreću. Nije im ni bila potrebna jer su se ionako navikli na kišu i na tugu, nekako su srasli s njima.
Drugi se grad zvao Grad Sunca,a njegov glavni jezik bio je engleski. Ljudi u tome gradu su uvijek bili sretni i nisu marili za nevolju drugih. Uvijek su se smijali, možda zbog sunca koje je neprestano sjalo, što je ponekad izgledalo i naporno. Tako su se jednog dana ta dva grada posvađala. Naime, jedna djevojčica iz Kišnog Grada udarila se u koljeno i počela je plakati. Jedan dječak iz Grada Sunca joj se toliko smijao da nije prestajao. Nije se prestao smijati jer nije mario za nevolju drugih, tako su ga odgojili.
Mještani ta dva grada od tada su se počeli međusobno mrziti te su podigli zid visok 30 metara. Taj zid stajao je tako 1200 godina, a stanovnici su se mrzili sve više i više. Uskoro su zaboravili jedni na druge. Svatko je živio po svojim pravilima, jedni u prevelikoj tuzi, a drugi u prevelikoj sreći.
I tako su prolazili dani, godine, pa čak i stoljeća, dok se nisu pojavili oni koji su to promijenili. Naime, jednog sunčanog dana u Gradu Sunca rodila se djevojčica Sunčica. Nekako u isto vrijeme, jednog kišnog proljetnog dana u Kišnom Gradu rodio se dječak Boki. Sunčica je bila plavokosa djevojčica i plavih očiju,dok je Boki bio crnokosi dječak čupave kose i smeđih očiju.
Sunčica je bila pametna, dobra i pouzdana osoba, ali ju je mučilo to što se uvijek smije. Slutila je da postoji i ona druga strana te da čovjek ne može, ali i ne treba stalno biti nasmijan i sretan. S druge strane, Boki nije previše mario za školu, bio je tužan i to ga je mučilo. Pitao se što je to suprotno od tuge i mora li uvijek biti tužan, poput kiše što je padala gotovo svaki dan u njihovom gradu. Jedino je mario za engleski jer se nadao da će otkriti zašto postoji engleski iako ga zna samo dvoje-troje ljudi u njegovom gradu. Engleski jezik mu se više sviđao od francuskog, djelovao mu je veselije, ali to nije smio nikome reći.
Oboje su se potužili svojim učiteljima, svatko na svojoj strani.
Učitelji su im ispričali legendu o dva grada na rijeci i njihovoj mržnji. Još su im rekli kad bi se ta dva grada spojila, kako je prije bilo, tada bi svatko imao pravu mjeru i nestalo bi njihovih problema. Rekli su da čovjek treba poznavati i sreću i tugu da bi bio cjelovit, kao što postoji noć i dan, svjetlo i tama, plima i oseka. Jedino čisto dječje srce može prekinuti tu stoljetnu mržnju.
Nakon nekoliko godina Boki je savršeno naučio govoriti engleski jezik uz svoj francuski. Sunčica je također savršeno govorila francuski uz materinji engleski.
I tako su na svoj 15. rođendan oboje došli do zida,stavili ruku na zid i šapnuli : ,, Za rođendan moj, ja želio/željela bih prijatelja pravog koji će i u dobru i u zlu biti za mene tu!” Odjednom se pomaknu tajna vrata i Sunčica i Boki se ugledaju. Do maloprije nisu znali da postoje ljudi izvan zidina. Znali su samo za svoje svjetove. Sunčica je i dalje bila plavokosa djevojka s plavim očima, a Boki crnokosi dječak čupave kose i smeđih očiju. Brzo su se sprijateljili,a ubrzo postali najbolji prijatelji.
Ljudi u njihovim gradovima su počeli primjećivati da Boki i Sunčica nestaju i nema ih duže vrijeme. Jednog dana odlučili su pratiti ih i ubrzo su saznali da se oni druže. Tada su, nakon toliko stoljeća, mogli vidjeti jedni druge, stanovnike jednog i drugog grada. Svi su bili zbunjeni i prije nego što su pokušali nešto reći, Sunčica i Boki su ih zaustavili i ispričali im legendu o dva grada: ,,Prije 1215 godina bila su dva prijateljska grada, po svemu slična. Dijelila ih je samo rijeka. Ali se jednog dana posvađa dvoje ljudi i uvjeriše ljude u svojim gradovima da zamrze jedni druge .…”
Nakon te priče Sunčica reče: ,, Naši preci su bili u svađi. Mi smo svađu naslijedili od naših predaka, ali mi nismo oni, mi smo novi naraštaj. Zašto bismo se mrzili? Budimo prijatelji!“
Tada se ljudi dva grada rukuju i pomire. Nekoliko dana kasnije predsjednici ta dva grada odlučili su dva grada spojiti u jedan i nazvati ga Dugin Grad. Stvorili su i novi jezik: englofran. Isto tako, sunce i kiša su se konačno uspjeli dogovoriti kada će padati kiša,a kada će sjati sunce. A u znak saveza na nebu se pojavila prekrasna duga u svim mogućim bojama.
I tako su dva grada, nakon mnogo godina i stoljeća postali jedan, a ljudi živjeli u sreći i miru. Nisu bili ni pretužni ni presretni, imali su pravu mjeru u svemu.
Sve se to lijepo završilo zahvaljujući djeci koja su imali hrabrosti da prijeđu granicu zida, granicu predrasuda i da budu na istom putu, putu prijateljstva, mira i prihvaćanja. Takav put trebali bismo i mi danas slijediti.
Matea Sentivanac 7.A
OŠ „Dr. Stjepan Ilijašević“ Oriovac
Mentorica: Svjetlana Milašin
