PARIZ-GRAD LJUBAVI I LICEMJERJA

Ovog sam ljeta doživjela gotovo svačiji san: provela tjedan u Parizu! Odsjeli smo u tetinom stanu, avionske karte kupili još u veljači. Neizmjerno sam se veselila gradu kićenom brojim epitetima. Poznatom po glamuru i magičnoj ljepoti. Samo, kada se o njemu govori, nikada se ne spominje i druga strana priče.

Champs Élysées je najpoznatija pariška avenija. Dućani modnih dizajnera, sportski auti parkirani uz cestu, uglađeni ljudi elegantno hodaju kraj tebe. No, na istoj toj ulici, žene potrbuške leže proseći. Kraj mnogih sam zastala provjeriti dišu li jer su bile nepomične, dok je većina ljudi bezbrižno prošla dalje. Jednu je čak ispitivala policija. Bio mi je to nevjerojatan prizor.  Bogataši čekaju red za ući u Louis Vuitton trgovinu, s druge strane ceste sirijska izbjeglica traži pomoć za nalaženje izgubljene obitelji.

Sljedeći dan, ista stvar. Na izlazu iz podzemne željeznice, nekolicina slijepih djevojčica skuplja potpise za njihovu udrugu. Nikada neću zaboraviti kako mi je jedna od njih prepriječila put, a ja sam pokušala proći. Tada je poljubila svoj dlan i nježno mi protrljala ruku. Svejedno sam otišla dalje, a već na idućem uglu dočekala me grandioznost Louvrea. Gledajući unutra renesanse slike, razmišljala sam o slijepoj djevojčici. Je li čovječanstvu namijenjen ovakav nerazmjer bogatih i siromašnih? Ovoliko različitih scena u istom gradu? Je li prirodno zanemarivati njihov zov upomoć, s vremenom se naviknuti i oglušiti na njih; jesam li ja ta koja sam krivu jer se brinem? Odgovora nije bilo, a takvih susreta sve više.

Dan kad smo posjetili muzej Orsay bio je jedan od rekordno vrućih. Temperatura je prešla 40 stupnjeva.  Turisti su se brzo natiskali u ono malo hlada što ima oko muzeja, čekajući ulaz. Na užarenom suncu ispred svih nas, stajao je muškarac i prodavao boce vode. Natiskao ih je desetak u kantu s ledom i nudio za 2 eura, no dovoljno je bilo da kupac kaže da je to previše i muškarac iste sekunde pristane na 1 euro. Satima je tako stajao, veseleći se svakom žednom prolazniku. Kupili smo dvije boce pa zašli u ljepotu impresionističkih umjetnika.

Iza Opere Garnier nalazi se najluksuzniji trgovački centar koji sam ikad vidjela. Tamo za 215 eura možete naći torbicu toliko malu da u nju ne stanu ni ključevi. A desno od Opere, na ulici sa skupim restoranima, sijedi je čovjek podigao šatorčić i uzgojio mali vrt. Spava u vreći i ne ometa prolaznike. Slično je i na gradskom autobusnom kolodvoru: pod nadstrešnicom što označava stanicu, jedan si je čovjek uredio „kućicu“  i sjedio na kašeti piva buljeći ni u što.

Mogu pričati o četveročlanoj obitelji što je na kartonu ležala pred crkvom, invalidima sa psima, beskućnicima što su spavali u staklenim hodnicima sve do samog ulaza u aerodrom. No, vjerojatno biste radije slušali o svjetlima Eiffelovog tornja, vrtovima u Versaillesu, vožnji Seineom. Neki sigurno misle: ti ljudi glume. Možda ste u pravu. Neosporivo je da tamo ima i propalih pijanica zamaskiranih u žrtve. Ali osobno, to mi je manje bitno. Ako imam mogućnost dati nekome euro, dva, učinit ću to, a kako ga on potroši je njemu na duši.

Pariz je kulturološko čudo, i u arhitekturi i u načinu života. No, što je neki grad veći, ljudi su okrutniji, tolerantniji na bolne slike svakidašnjice. Ne obaziru se više na mršave ruke što ih mole s tla, radije promatraju nežive građevine. Da je ljudska potreba za megalomanijom i  raskošjem bar upola manja, ne bi ovoliko žena ležalo pred Chanelovim trgovinama.

Maja Marković, 1. r

Prva sušačka hrvatska gimnazija, Rijeka

Napomena: ovaj rad je van konkurencije za nagrade