Priče Zmajčeka Pozojčeka: Kako su nastale stepenice?

Nekada davno, jako davno, dok još nije bilo mobitela i interneta pa tako ni Instagrama, zapravo još nije bilo ni kuća ni cesta ni njiva ni trgovina ni shopping centara bila je priroda. Kud god si se okrenuo, priroda, prava, netaknuta.  Hranila je sva bića na planetu Zemlji svojim plodovima koji su rasli u tlu, na tlu, grmovima, na drveću.

Onim prvim ljudima koji su tada živjeli lako je bilo nabrati plodove koji su bili nisko, no javljao im se problem kad su htjeli plodove s visokih drveća i to još ona koja su najviše na krošnji, jer svi znamo da su upravo ti najslađi jer se najviše sunčaju. Mladi i okretni mogli su se popeti na drvo i nabrati si plodove, no problem je bio  s onima koji nisu baš vješti u penjanju i starijima.  Naravno da su ovi mlađi brali plodove i za manju djecu, starije, žene, pogotovo trudnice no imali su i drugih obaveza: morali su odlaziti u lov, ribolov, ali i postizati otkrića važna za čovječanstvo. Zamislite samo da recimo nisu otkrili kotač, pa kakav bi ovaj svijet bio?
Uglavnom, shvatili su da se trebaju nekako snaći i omogućiti svima da mogu sami nabrati plodove na drveću. I tu je, prisjeća se naš Zmajček Pozojček te priče koju si zmajevi prenose s koljena na koljeno, glavnu ulogu odigrao njegov šukundjed od pradjedovog čukundjeda Pozoj i mali Adam! Evo kako je to bilo:

Okupili su se ispod jednog visokog drva jabuke ljudi iz okolice i Pozojčekov šukundjed od pradjedovog čukundjeda Pozoj koji je onda ljudima često pomagao, recimo kad je trebalo upaliti vatru on bi malo kašljucnuo i iskra iz njegovih ustiju bi zapalila vatru.  Pozoj je legao ispod te jabuke i slušao problem ljudi. Iznosio ga je glavni među jednakima i usput brao jabuke te ih dijelio prisutnima. Kako je njegovo pričanje dugo trajalo jer onda još baš nisu imali razvijen jezik nego su se više sporazumijevali pantomimom, to njegovo pričanje je dobrano potrajalo i brzo je pobrao jabuke s donjeg dijela krošnje. Uopće ne razmišljajući, počeo je brati u višem dijelu krošnje jednostavno se penjući po bodljama na Pozojevim leđima koji je ležao ispod drva jabuke. I tako je on hodao gore dolje po Pozojevim bodljama, mahao rukama  i brao jabuke, a ostali su ga promatrali i dokučivali što to on priča. U jednom momentu, mali Adam koji je tek prohodao počeo se sam penjati po Pozojevim bodljama, došao do najbliže jabuke, otrgnuo si je i počeo jesti. Trajalo je još neko vrijeme dok su i ostali shvatili da se i sami mogu popeti po Pozojevim bodljama i sami si ubrati jabuku ali eto desilo se. No sad se pojavio drugi problem: koliko god je Pozoj bio velik i širok, na njegovim leđima je nastala velika gužva jer su se svi htjeli popeti i sami ubrati svoju jabuku. No glavni među jednakima se sjetio da bi trebalo napraviti nešto što će izgledati kao Pozojove bodlje da se svi mogu sami penjati. I tako su nastale stepenice!