Ljetne priče iz OŠ Šijana: Magare

U selu bijaše živjela stara žena sa svojom kćeri. Kćer se cijele dane izležavala ispod trešnje dok se ona mučila kako bi joj udovoljila. No jedan dan majka obeća svećeniku da će donijeti grančice masline, ali je majka još taj dan morala otići u grad. Kako bi si olakšala da ne treba žuriti bijaše odlučila poslati kćer da ode ubrati grančice i da ih odnese svećeniku misleći da nije toliko lijena i da će to htjeti obaviti, ali bijaše se prevarila. Kad ju je upitala, ona samo zijevnu i reče da joj se ne da. Majka je zgrabi za ruku, da joj košaru u ruke i izbaci je iz kuće. Zbunjena kćer nije znala što učiniti pa odluči sjesti ispred vrata. Nakon nekog vremena, majka otvori vrata i zatekne kćer pred kućom.
Reče joj:
– Magare jedno što stojiš ovdje? Brzo na njivu po grančice! Nemoj da te sada šibom istučem!
– Ali majko ja ne znam kome to trebam odnijeti, a kamoli i put.
– To moraš odnijeti svećeniku koji živi na drugom kraju šume. Ako želiš do njega moraš samo pratiti šumski put. Čim dođeš na raskrižje skreni desno. Jasno?
– Jasno – zijevajući reče kćer.
Taman kad kćer pomisli krenuti, majka još reče:
– Magare jedno! Ako ne obaviš ovaj zadatak, spavat ćeš do kraja života u staji i pazi se mačaka!
Ona lijenim korakom krene na njivu. Kad bijaše stigla, odloži košaru na tlo i odluči se na kratko odmoriti. Legne ispod stabla kruške i polako zatvori kapke. Kad ih napokon bijaše otvorila, vidje da je sunce zašlo. Polako uzme košaru i krene prema šumi. Seljani su govorili da je ta šuma ukleta, ali taj joj se put učini najbržim pa se odluči za njega. Na raskrižju nije bila sigurna je li joj majka rekla da skrene lijevo ili desno. Pokuša se sjetiti, no ubrzo se umori od tih silnih misli što joj se rojiše po glavi te odluči, iz čiste lijenosti, krenuti lijevim putem jer joj je izgledao kraće.
Nakon dugog hodanja, ugleda kamenu kućicu koja je izgledala kao da će se svakog trenutka srušiti. S mokrog slamnatog krova su klizile kapljice kiše, a iz dimnjaka je kuljao crni gusti dim. Malo dalje, nalazila se staja koja izgledaše da ju je prije mnogo godina obuhvatio požar. Pomislivši da je to svećenikova kuća, pokuca na vrata. Nitko ne otvori. Pokuca drugi put te začu šaptaje, ali nitko i dalje ne otvori. Pokuša otvoriti vrata, no bijahu zaključana. Sinu joj ideja da uđe kroz prozor, ali bijaše previše lijena da se pentra te odluči pronaći drugi način. Odjednom bijaše uočila drvena vrata iza kućice koja bijahu otvorena. Približi im se i uđe unutra. Vrata se naglo zatvore. Djevojka je čula glasove kako se približavaju te poče tražiti gdje da se sakrije. Da se nije toliko uplašila, vjerojatno bi ostala zijevati nasred te sobe. Ipak, u pravi čas ugleda ormar pa se nekako natjera da uđe u njega. Čak je i vrata za sobom zatvorila. Kroz malu rupicu ugleda praznu košaru koju bijaše ostavila u sobi. Počeše se po glavi, pomisli da bi je možda trebala uzeti, no onda samo slegne ramenima i nastavi promatrati što se događa. Prostoriju ubrzo ispuniše vilenjaci, vile, čarobnjaci, vještice i patuljci. Svi stajahu ispred vatre ne primijetivši njezinu košaru.
– Što ćemo napraviti s onom malom lijenivicom? – piskutavo upitahu vilenjaci.
– Zaista. Što? Nigdje je se ne može pronaći – rekoše patuljci.
– Ne znam, imaš li ti ideju Berneta? – reče visoki čarobnjak s plavim šeširom.

Svi se okrenuše pa ugledaše mačku kako nosi njezinu košaru. Djevojku obuze strah da je ne otkriju. Poče kihati. Sjeti se tada majčinih riječi da se kloni mačaka zbog alergije. Mačka pogleda prema ormaru i krene mu se približavati, a djevojka poče sve jače kihati. Uskoro su je svi čuli i znatiželjno pogledali prema ormaru. Mačka stade ispred njega i preobrazi se u vješticu čije oči blistahu poput morskog plavetnila. Polako otvori vrata, a djevojčino srce poče kucati kao da će joj iz grudi iskočiti. Vještica joj pruži ruku. Djevojka bijaše zbunjena, no odluči izaći. Sjela je na stolicu i svi su je okružili. Ona stade gledati naokolo pokušavajući naći izlaz, ali sva vrata bijahu nestala.
Jedan čarobnjak nešto šapnu vještici.
– Ti si ona cura koja cijeli dan ljenčari dok joj mama radi! Sad ćemo te naučiti pameti!
Izvadi svoj čarobni štapić i usmjeri ga prema njoj.
– Hasta nexa tomanta! – viknu vještica i zamahne svojim čarobnim štapićem prema djevojci koja od straha bijaše sklopila oči.
Kad ih napokon bijaše otvorila, nalazila se u staji, a njezino tijelo bijaše pokriveno smeđom dlakom, dok noge bijahu zamijenjene kopitima. Pogleda u malu lokvu vode pod njom i ugleda magarca. Bijaše joj trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je to ona. Iz daljine se približavala žena. Djevojka malo bolje pogledala pa shvati da je to njezina majka. Pokuša joj reći kako joj je žao što je bila lijena i da će je od sada slušati sve što kaže, no iz njenih usta izađe samo nejasno njakanje. Skoro briznu u plač, ali onda uvidje kako je majka promatra kao da ipak zna da je to ona. Od olakšanja, legne na bok čekajući da je majka pomiluje. Majka joj priđe i reče:
– Glupo magare, što još stojiš ovdje!? Misliš da će se sve te njive same obraditi? Marš na posao!

Stefany Vučković

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić