Dani OŠ Šijana: Crna kava
Sjedio sam, kao i inače, u sobi razmišljajući i gledajući. Kad se moj mozak dosjeti jedne čudne želje. Treba mi kava, crna čak, najtamnija koju imamo. No moje tijelo i um bili su zauzeti svojim aktivnostima koje nisam mogao prekinuti. ,,Majko!”, zaurlam, ,,Majko!”, još jače u nadi da će doći u moj spas. Začujem kako se približava mojoj sobi. Sa svakim njenim korakom znam da sam sve bliže svojem cilju. Čuo sam kako se zaustavlja ispred mojih vrata. Napokon, glasno škripanje stare kvake. Trenutak istine. Hoće li mi ova žena pomoći? Šanse su velike. Poznajemo se četrnaest godina, ali razumijem ako je i ona zauzeta poput mene. Stoji preda mnom sada i upita: ,,Što ti treba?”. Sad ili nikad pomislim. Odgovorim joj: ,,Najtamnija kava koju imamo molim.” Nakon pažljivog slušanja i razmišljanja o tome što sam rekao došla je do zaključka: ,,Može!”
To je bilo davno. Prije tri cijele minute koje sam proveo ponoseći se sobom što ću dobiti kavu bez da se ustanem. Ponovo čujem one iste korake, no sad su drugačiji. Očekujem crnu kavu. Donose mi zadovoljstvo. Kvaka škripi glasnije od prošlog puta. Aroma popuni sobu i ponovo vidim svoju majku, ali ovog puta sa sobom je ponijela kavu za koju sam je zamolio. Mislio sam da se približavamo kraju. Ja sam obavio svoje dužnosti i ona svoje. Zvao sam, pitao, čekao i sad sam joj samo trebao zahvaliti. Na njezinom putu do mene, opazim kako joj se na licu počinje formirati onaj zastrašujući izraz. Izgleda poput mješavine straha, tuge i razočarenja jer znaš što slijedi. Znao sam i ja, ali bilo je prekasno, nisam to mogao spriječiti sad. Vrijeme se usporilo. U te dugačke dvije sekunde uspio sam prihvatiti sudbinu. Majka je počela padati. Počela je padati i šalica. Nažalost ona nema ruke i noge da se spasi kao moja majka. U njezinim očima vidjelo se kako nestaje sav trud i vrijeme koje je uložila u to da ta šalica dospije do mene. Šalica, sada odvojena od njezine ruke, bespomoćna je. Dotakne pod, lomi se dok kava izlazi kroz njezine pukotine. Gotovo je.
Koga ćemo kriviti? Moju mamu jer se spotaknula? Sigurno nije došla ovdje s tom namjerom. Čovjeka koji je napravio šalicu? Ne vjerujem da ju je napravio za bacanje na pod. Gravitaciju? Ona samo postoji kao i svi mi. Mi nismo odlučili postojati. Uostalom, da nema gravitacije, ne bi ni mogli napraviti kavu. Šalica leži na podu. Slomljena. Kava se razlila po podu. Sad samo mogu majci pomoći očistiti, a ona može otkriti zašto se ovo dogodilo i spriječiti da se to ne ponovi. Bit će još puno kava za napraviti, crnih, bijelih, sivih… možda bude i još šalica za razbiti, ali ako ne naučimo ništa iz ovoga, bit će ih puno više.
(Inspirirano tekstom Ivana Cankara, Šalica kave)
Karlo Bačić
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
