Dani OŠ Šijana: Neće ići

• A ne, mlada damo! Neće ići!
• Ali zašto ne? Dobro znaš da ga znam voziti!
• Da, ali to je protuzakonito! Mogao bih zbog toga završiti doživotno u zatvoru!
• Dobro! Ali samo da znaš, nije pošteno da djeca ne mogu raditi isto što i odrasli – rekla sam bijesno tati jer mi nije dao da sama upravljam helikopterom.

Sjela sam na kauč i stavila upravo ispečene kokice na stol. Upalila sam televiziju. „Agh! Mrzim vijesti! One su tako dosadne!“ Bila sam spremna promijeniti program, kada mi je nešto zapelo za oko. Voditeljica je rekla kako je Vlada Republike Hrvatske izdala novi zakon prema kojem će tinejdžer Marko na nekoliko dana vladati zemljom. Izvijestili su javnost da žele znati kako mladi razmišljaju i kako žele spriječiti iseljavanje iz Hrvatske. ,,Ovo neće dobro završiti“, pomislila sam.

Bila sam upravu. Tijekom vikenda, Marko je proglasio kako svi moraju napraviti tetovaže ili si obojiti kosu. U dućanima se više nije moglo naći zdrave hrane i proteinskih napitaka, već samo grickalice i energetska pića. Odrasli se nisu žalili jer su mislili kako vlada zna što radi. Na ulicama, mladi su crtali šarene grafite po zidovima zgrada.

Nakon toga ludog i čudnog vikenda, došao je ponedjeljak i krenula sam u školu. Kada sam došla do nje, tamo je više nije bilo. Umjesto škole izgrađena je ogromna pozornica. Vidjela sam Luciju kako stoji do nje. Možda ona zna što se ovdje događa? Odlučila sam joj se približiti.

• Hej Lucija, što ima?
• Ma niš’ posebno. Kod tebe?
• Znaš li možda otkuda ova pozornica ovdje?
• Zar nisi gledala vijesti?
• Vijesti? Poznaješ li me ti uopće?
• Vidim da nisi uopće palila televiziju tijekom tjedna. Vijesti su postale mnogo zanimljivije i zabavnije otkada je Marko na vlasti. Puštaju najnoviju glazbu i govore o poznatim osobama. Kakogod, poanta je u tome da je Marko naredio da se sve škole sruše i umjesto njih sagrade pozornice.

Gledala sam zapanjeno Luciju. „Kako? Zašto? Kada?“, brujala su mi pitanja mislima.

• Molim? Ali, što će im pozornica i što se dogodilo sa školom?

• Školom? Nema je. Pozornica služi za partyije koji će se organizirati svaki dan. Hoćeš li doći? Čula sam da nastupa Ariana Grande!
• Nema šanse! – odbrusila samo joj.
• Ma daj! Zabavi se malo. Osjeti život punim plućima. Svi znamo da si u zadnje vrijeme bila pod velikim stresom zbog škole. Ne bi ti škodilo malo opuštanja.
• Ne hvala! – ustrajala sam.

Brzo sam krenula kući. „Ne smijem se prepustiti ovom ludilu“, razmišljala sam. Party je počeo u sedam. U početku mi glazba nije smetala, no što mi se više spavalo, postajala je sve iritantnija. Cijelu sam se noć prevrtala po krevetu. Nisam niti oka sklopila. Na licu su mi se pojavili podočnjaci i oči su mi bile crvene zbog neprospavane noći. Odlučila sam izaći van jer mi više nije imalo smisla biti u krevetu. Izašavši van, ostala sam zatečena. Ostatci hrane i limenke pića posvuda su bili razbacani, automobili su bili išarani grafitima, a svakakvi ljudi su spavali na podu. Policijska postaja je bila prekrivena toaletnim papirom kao i bolnice i muzeji. Začuđeno sam gledala katastrofu oko sebe. Najviše me je šokiralo i naljutilo što je vlada sve to dopustila.

,,Neće to tako ići“, pomislila sam te se ljutito uputila prema zračnoj luci. Kada sam stigla, ušla sam u helikopter i namjestila sve što je bilo potrebno prije polijetanja. Sva sreća da mi je otac pilot pa me je naučio sve o letenju i za što koji gumb služi. Polako sam se dignula u zrak i poletjela. Ubrzo sam bila iznad Zagreba. Sletjela sam na Ilicu. Izašla sam iz helikoptera i primijetila kako nikoga nigdje nije bilo. Ulica je bila pusta. Nekoć puna radosti i smijeha, a sada je zračila tugom i samoćom. Bila sam zbunjena. Gdje su svi ti ljudi nestali? Tada sam čula glazbu i vidjela šarena svjetla. Krenula sam prema njima. Što sam se više približavala zvukovima, shvatila sam da dopiru s Markovog trga. Svi su naokolo plesali, pili gazirana pića i jeli grickalice. Ugledala sam veliku skupinu ljudi koja je okruživala mladića plamene crvene kose. Odmah sam shvatila da je to Marko. Počela sam mu se približavati. Pogledi su nam se sreli.

• Ti si nova? Nikada te prije nisam vidio ovdje, a vjeruj mi, ja poznajem cijeli grad – rekao mi je.

Opalila sam mu šamar. Svi su nas zbunjeno gledali.

• Ti sebičnjače! Tako se ponašaš nakon svega što si učinio!

• Šta sam to učinio?
• Uništio si cijeli grad svojim blesavim zakonima!

• Blesavim zakonima? Oprosti, ali ja samo pokušavam učiniti ovaj grad mrvicu zabavnijim!

Zgrabila sam ga za rukav njegove košulje i povukla ga za sobom.

• Kamo me to vodiš? – upitao me.

• Vidjet ćeš – kratko sam odgovorila.

Uskoro smo stigli do Ilice.

• Evo što si učinio! Trošiš novac na partyije i hranu, a ne shvaćaš da tako uništavaš i sam grad!

Gledao je mjesto u šoku pokušavajući uhvatiti svaki detalj.

• U pravu si. Stvarno sam sebičnjak. Ovu ulicu nikada nisam vidio tako praznu. Napravio sam veliku pogrešku.

Krenuli smo natrag na Markov trg i progurali se kroz masu ljudi. Stigli smo do Sabora. Ušli smo unutra, pojurili prema dvorani za sastanke, otvorili vrata i počeli objašnjavati političarima što ne valja s njihovim projektom. Pozorno su nas saslušali i zaključili kako smo u pravu. Bilo im je ipak, pomalo žao, jer su se uspjeli konačno malo odmoriti i opustiti. Djeca su, s druge strane, smatrala da je jedino to bitno činiti. Odlukom Sabora, novi zakon je  ukinut, ali je osnovano vijeće čiji su članovi bili djeca i odrasli. Imali su podjednako pravo glasa jer očito, državu mogu voditi samo savjetujući se jedni s drugima.

Stefany Vučković

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić