Dani OŠ Šijana: Odlučujete vi

Droga. Jedna mala riječ, a može ti uništiti život za sekundu. Kao što je meni. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer.

Nakon škole, prolazila sam pored igrališta i ugledala Maju i Sinišu. Maja je imala kratku smeđu kosu sa šiškama, a Siniša crnu kosu poput mrklog mraka. Mahnuli su mi te sam im se počela približavati. Dok sam se hodala prema njima, uočila sam kako Siniša drži nešto u ruci i kako oboje imaju podočnjake i jedva otvorene kapke. Odlučila sam to ignorirati.

• Hej društvo! Što ima? – smireno sam rekla.

• Ma niš posebno. Siniša mi je baš pokazivao neke tablete koje je kupio – rekla je pomalo uzbuđeno Maja.

• Kakve tablete? – upitala sam radoznalo.

Siniša mi je pokazao bijele okrugle tablete koje su izgledalo pomalo čudno. Kao… Ne nije moguće.

• Je li ovo droga? – iznenađeno sam upitala.

• Da – odgovorili su u isti glas.

• Odlazim odavde jer ne želim imati posla s vama i vašom drogom!

Okrenula sam se spremna otići.

• Ma daj, nisi valjda kukavica! – viknula je Maja.

Ljutito sam je pogledala.

• Kako si me to nazvala? – upitala sam ju.

• Kukavicom! – posprdno je odgovorila.

Tog trenutka, htjela sam je ošamariti ravno u lice, ali sam se odlučila suzdržati.

• Znaš, ako ne probaš reći ću tvojoj sestri sve o Janku! – nastavila je Maja.

Čim sam začula njegovo ime, srce mi je počelo kucati kao da će mi iz grudi iskočiti. Janko je bio moja simpatija od prvoga dana kada sam ga upoznala. Problem je bio u tome što je on dečko moje sestre, a ja sam ga poljubila. Sva sreća da nije još ništa rekao mojoj sestri, no ne smijem dopustiti da sazna. Polako sam uzela tabletu i stavila je u usta. U početku nisam ništa osjećala, ali nakon nekoliko minuta sam se počela osjećati čudno. Vidjela sam čudne šarene boje i imala sam osjećaj kao da ću poletjeti u nebo. Nisam osjećala nikakav stres. Zaboravila sam na školu i profesore. Bila sam potpuno opuštena.

Počela sam od tada sve više vremena provoditi vani i sav džeparac trošiti na tablete. Ponekad, kada ne bih imala novca, ukrala bih ga iz mamine torbice. Znala sam da je to pogrešno, ali jednostavno se nisam mogla oduprijeti. Kao da me je netko začarao. Ali karma te se kad tad domogne.

Trebala sam se naći sa Sinišom da mi da još tih tableta jer sam ostala bez njih. Od kada sam počela uzimati tablete jako sam se promijenila. Koža mi je postala bijela kao da godinama nije vidjela sunca, podočnjaci preko cijelog lica, a kosa mi je bila sva nepočešljana. Ugledala sam Sinišu kako stoji ispod ulične lampe koja je svojom svjetlošću osvjetljavala njegov bljedunjavi lik. Što sam mu se više približavala, ruke su mi se sve više tresle.

• Jesi li donio? – nervozno sam ga upitala.

• Da – kratko je odgovorio.

Iz džepa je izvadio plave tablete i dao mi ih je. Spremala sam se dati mu novac, no on je gledao negdje u daljinu. Zbunjeno sam ga gledala kad je iz čista mira počeo bježati. Mislila sam da je lud sve dok me netko nije potapšao po ramenu. Bio je to policajac. Stavio mi je lisice i odveo u postaju. Nazvao je moje roditelje i sve im objasnio, a mene je bilo sram pogledati ikoga u oči. Nakon nekoliko minuta, moji su roditelji stigli u policijsku postaju. Ono što sam vidjela, rastužilo me je toliko da su mi suze krenule niz lice. U majčinim očima sam vidjela tugu i razočaranje, a otac me nije htio niti pogledati. Sramili su me se i to se moglo jasno vidjeti. Poslali su me u ustanovu za odvikavanje gdje sam upoznala puno ljudi koji su mi pomogli u tom teškom životnom periodu.

Prošle su već dvije godine otada. Danas studiram medicinu kako bih mogla pomoći ljudima koji su se našli u istoj situaciji kao ja. Sinišu i Maju više nisam nikada vidjela, a sama riječ droga me podsjeti na majčine oči onoga dana. Prije nego završim ovu priču, želim vam nešto poručiti. Nemojte dopustiti da vas netko ucjenjuje kako bi ste napravili nešto što ne želite. Ne  odlučuju oni o vašoj sudbini. Odlučujete vi. Ako vas ikad netko pritišće da uzmete drogu sjetite se svoje obitelji i prijatelja jer ne štetite samo sebi, već i njima.

Zato reci drogi ne!

Stefany Vučković

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić