Igrokazi iz OŠ Šijana: Kišobrani koji su se bojali kiše

Narator: Ovo je priča o četiri, malo čudna, kišobrana neobičnih imena i neobičnih navika. Naša priča počinje dolaskom oblaka u grad. Glavni junak je Đuro. Stari kišobran. Super lik ali, malo strašljiv… i boležljiv. Treba mu malo vremena jer je star pa će se pojaviti kasnije.  A mi ćemo započeti s mladcima koji su se nedavno nastanili u njegovu kuću… I samo da vam kažem ja sam mogao glumiti bilo koji od kišobrana. Ja mogu pružiti puno više od pukog pripovijedanja. Znam da me želite gledati više, ali splet okolnosti je bio takav…

Kišobrani se raspoređuju na sceni, a Šime strpljivo tjera naratora riječima: Hajde, hajde sad smo mi na redu)

Šime: Kišobrane Janko?  Kišobrane Ćiro? Gdje ste? – (viče i gleda uokolo).

Janko: Daa? – (viče iza kulisa)

Ćiro: Tko je? – (viče s druge strane)

Šime: Gdje ste? Moram vas nešto pitati!

Šime i Janko izlaze na scenu. Svatko sa svoje strane.

Šime i Janko: Evo nas. Što ti htio?

Šime: Htio sam vas pitati hoćemo li ići van?

Janko: (glasno) Ne, nema šanse  – poviče kišobran Janko (polako se počne udaljavati)

Ćiro: Čega te strah? – gledajući ga upita kišobran Ćiro.

Narator: (ugurava se između Ćire i Janka, okreće publici te kreće pričati svečano): Eto, dragi gledatelji. Strah je vrag! Sad ću vam ja ispričati….

Ćiro (strpljivo objašnjava naratoru): Ne sad… šu… ti si poslije!

Janko: KIŠE!  (gledaju ga u čudu).

Šime i Ćiro: Što, što je kiša? (upitno, očima gore, a glavom dolje).

Janko: Kiša je strašna, njene velike kapljice udaraju po tebi i smoče te (pokazuje prema prozoru).

Šime: Mi nećemo ići van, jel’ da kišobrane Ćiro? – (gleda u Ćiru).

Ćiro: Nema šanse!

Narator( isprsi se i opet svečano): Znam da ste me se uželjeli dragi gledatelji. Vi sigurno želite da vam ispričam što se dogodilo u ovom napetom trenutku. E pa…

Janko: (strpljivo ga tjera): Šššš, ja sam na redu… pričekaj.

Narator: (viče) Ali ja mogu pružiti puno više!

Janko, Ćiro i Šime: ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ! (Narator pokunjeno odlazi spuštene glave)

Janko: Moramo se negdje sakriti (počne gledati uokolo).

Janko: Ali gdje?

Ćiro: Znam! (poskoči)

Ćiro: Idemo u sobu pod stubama (gleda u kišobrane Janka i Šimu).

Janko i Šime: Da, idemo (krenu u sobu pod stubama).

Đuro: Dobro jutro  – začuje se drhtavi glas (kišobrani zavrište).

Erik: Tko je to? – upita kišobran Šime (gledajući uokolo drhteći).

Narator(opet stupa ponosno na scenu i priča): Tko je to pitate se? (pogleda prema publici pa ostalim kišobranima koji ga mrko gledaju i nastavlja pomireno) Mah! Odustajem (povlači se sa scene i sjedne u kut. Tamo mu malo po malo glava pada i on tone u san).

Đuro: Ja sam kišobran Đuro (pokazuje im u sobu).

Bio je star i razderan, pun prašine.

Đuro: Što vas dovodi ovamo (trese se)?

Janko: Nas je strah kiše i ovdje se skrivamo od naših vlasnika (pokazuje mu na sebe i kišobrane Ćiru i Šimu).

Đuro: I mene je strah kiše, skrivam se ovdje sto godina.

Janko, Ćiro i Šime: Stvarno? – pitaju ga kišobrani (gledaju ga u nevjerici).

Đuro: Da (slegne ramenima).

Šime: Pa dobro onda, svi možemo ostati ovdje i skrivati se do raspada (klima glavom gore – dolje).

Janko i Ćiro: Da – potvrde kišobrani Ćiro i Janko.

Đuro: Mislim da to nije dobra ideja (gleda u njih).

Šime: Zašto – (gleda u kišobrana Đuru).

Đuro: Pa ne želite završiti kao ja, valjda (pokazuje na sebe).

Ćiro: Da ima pravo, mi smo mladi kišobrani i trebamo učiniti nešto s našim životima (gleda u kišobrane Šimu i Janka).

Šime: Mi ne želimo završiti prašnjavi razderani, zar ne (glasno priča kao da kišobran Đuro nije u sobi).

Janko: Znate da je on pored nas (tiho govori i pokazuje na kišobrana Đuru).

Šime: Zaboravio sam, oprosti (gledajuću u kišobrana Đuru).

Đuro: U redu je, nastavite (okreće se i odlazi u svoj mali kut).

Ćiro: Znači, odlučili smo izlazimo na kišu (gleda u kišobrane Šimu i Janka).

Đuro: Da (svi osim kišobrana Đure izađu iz sobe).

Janko: Nešto smo zaboravili (gleda u vrata sobe ispod stuba).

Ćiro: Kišobrana Đuru!

Šime: Ipak nas je na uvjerio da kiša nije strašna (ulaze u sobu).

Ćiro: Kišobrane Đuro, hoćeš li s nama otići na kišu i pobijediti svoj strah? (glasno ga pita)

Đuro: Može (izlaze iz sobe vani na kišu).

Svi kišobrani: (pokazuju naratoru rukama da je on na redu, a on je već skoro zaspao u kutu). Ćiro ga prodrma i govori: Hajde, ti si sad!

Narator: Kada su izašli na kišu shvatili su da uopće nije bilo razloga za strah! Ali tu našoj priči nije kraj. Nakon što je kišobran Đuro otišao iz sobe ispod stuba i izašao na kišu, izgubio se. Nije vidio svoje prijatelje nigdje, magla i kiša prepriječile su mu vidno polje.

Đuro: Joj, trebao sam ostati doma!

Narator: E, moj Đuro i ja tako mislim, ali tko mene sluša? Osim ove divne publike (okreće se s osmijehom prema publici i pokazuje palac gore)

Đuro (normalnim glasom): Razumiješ li ti da ne glumiš u ovoj predstavi! Prekini više s upadicama!

Narator: Pa meni se čini da smo samo nas dvoje tu. Uostalom, ja sam sveznajući pripovjedač i znam sve što će se dogoditi…

Gospodin kapljica (prilazi mu s leđa, tapše ga po ramenu. Narator se okreće) govori: Kap, kap! (diže ruku i pokazuje naratoru da sjedne) opet govori; Kap?

Narator: Tko si ti?

Gospođica kapljica (prilazi naratoru s leđa i tapše ga po ramenu. Narator se zbunjeno okreće prema njoj)

Gospođica kapljica: Kap, kap. On je Gospodin Kapljica. Kap!

Gospodin kapljica (tapše ga  po ramenu… narator se opet okreće)

Gospodin kapljica: Gospodin kapljica! To sam ja! A ova dama do mene je Gospođica kapljica i mi pričamo  … Gospodin i gospođica kapljica skupa: U  rimama

Narator: Što? Tko? (zbunjeno se okreće)

Đuro: (normalnim glasom) Pa ja sam mislila da si ti (naglašava ovu riječ) SVEZNAJUĆI pripovjedač. Možemo li sad nastaviti?

Narator: Ali…

Gospođica kapljica ga tapše po ramenu i govori: Jedini pripovjedač koji vrijedi je onaj koji u kutu sjedi. Kap, kap (pokazuje mu rukom da sjedne)

Gospodin kapljica: On čeka pravi trenutak da pripovijeda i ne upada glumcima u riječ bez ikakvog reda. Kap, kap (narator odlazi sjesti)

Gospođica kapljica (proučava Đuru dok ovaj drhti): Gle starog kako drhti! Kap, kap!

Gospodin kapljica: I kako je prašnjav. Bilo bi mu dobro da stane pod neki slap!

Gospođica kapljica: Ali on se boji kapljica!

Gospodin kapljica: Kao da je izišao iz nekog vica!

Đuro: (opet drhtavi glas) Umoran sam i star. Samo želim ići doma.

Endi: Što ćeš doma?

Gospođica kapljica: Ispod onih tvojih stuba na vlagu vonja!

Đuro:  Mislio sam da ću pobijediti svoj strah, ali sam se prevario.

Gospodin kapljica: Kišobrane Đuro, kakav je to stav?

Gospođica kapljica:  Ja mislim da on baš nije zdrav.

Đuro: Ma ja sam samo umoran i star.

Gospođica kapljica:  Ako želiš strah pobijediti…

Gospodin kapljica:  Moraš ga iz sebe iscijediti!

Gospođica kapljica:  Ma kakva ti je to glupa rima?

Gospodin kapljica: Pa kao pričamo o vodi i kiši.. kužiš?

A da! Sada vidim da štima!

Đuro: Kako da iscijedim strah?

Gospodin kapljica: Strah iscijedi u prah!

Gospođica kapljica: Onda će strah doživjeti krah!

Đuro: Ne razumijem

Gospođica kapljica: Vidi kako kiši i puše

Gospodin kapljica: To je lijek tvoje uplašene duše!

Gospođica kapljica: Uskoro će doći naša majka voda!

Gospodin kapljica: Pusti da te izliječi i čeka te sloboda.

Gospođica kapljica: Sada bi našeg pripovjedača trebalo povući za uho.

Gospodin kapljica: Dok on izađe, proći će voda i sve će biti opet suho.

Gospodin kapljica i Gospođica kapljica: (prema Aleksandru): KAP KAP!

Narator (vraća se na scenu) priča: Kapljice su nastavile padati po kišobranu Đuri, ali on nije odustajao. Odlučio je čekati vodu kako bi pobijedio svoj strah.

Voda (dolazi na scenu i nalakti se na Đurino rame): Đuro, gospoda kapljice su ti rekle da ću doći. Ja sam voda. Kako ti mogu pomoći?

Đuro: Zašto svi pričate u rimama?

Voda: Oprosti, navika. Previše se družim s kapljicama.

Đuro: Bojim se vode cijeli život, a kišobran sam.

Voda: BU! (digne ruke prema Đuri)

Đuro: Što ti je? (smijulji se)

Voda: Ništa, plašim te.

Đuro: To je samo smiješno.

Voda: Većinom je tako sa strahom. Kad se suočiš s njim. Prestaneš se bojati. BU! (vikne opet iznenada)

Đuro prasne u smijeh.

Voda: Eto moj zadatak je gotov. Više se ne bojiš. Idem ja sad. (digne ruke iznad Leonine glave i krene se njihati)

Đuro: Što sad radiš?

Voda: Perem te… ne brini ti ništa. Odmori se.

Đuro legne na pod,  a Voda tako prođe iznad nje dva tri puta lijevo desno. Voda odlazi.

Đuro ustaje opran.

Narator ulazi na scenu i pita: Đuro? Jesi li to ti?

Đuro: A, ne ti si! (glas mu više nije starački)

Narator: Pa ti si mlad!

Đuro: Nikad nisam ni ostario, samo sam se nakupio prašine u kući.

Narator: Hmm, zanimljivo. Sad bi nas učitelj iz hrvatskog pitao koja je poruka ove priče.

Đuro: Ne znam. U strahu su velike oči?

Narator: A što vi kažete? (pita mlade kišobrane koji se vraćaju na scenu)

Janko, Ćiro i Šime: Na mladima svijet ostaje! (naklone se)

Iza njih dolazi Voda i govori: Pusti neka te voda nosi! (nakloni se)

Iza njih kapljice skupa dolaze kapljice. Prvo govori Gospodin kapljica: Ne dopusti da budeš prekriven prašinom!

Gospođica kapljica: Jer ćeš ostati okružen mrakom i tišinom! Kap, kap (naklone se)

Narator: Eto draga publiko. Nema mjesta strahu. Izađite vani bez obzira na prepreke  i odigrajte vašu ulogu onako kako samo vi znate.

(naklon svih)

Mirna Rajlić, 6. r

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić