Priče iz OŠ Šijana: Osvijetljeni grad

Fotograf prolazi ulicom šarenom od cvijeća. Svuda oko njega širi se slatki miris bijelih i žutih cvjetova koji okreću svoje nježne glave k suncu. Želio je slikati jutarnji blistavi prizor ljepote prirode. Dok je gledao te slike, u fotografiju je ulovio djecu koja su biciklima gazila darove prirode. Jedan za drugim bicikli su nemilosrdno jurili kud koji, a djeca nisu brinula što ostavljaju za sobom tragove kotača na nježnim licima sitnoga cvijeća. Bio je zgrožen svojim slikama, no krenuo je dalje.
Šetao je starim ulicama grada. Zagledao se u nebo. Sjeo je na ulične stepenice i počeo fotografirati. Očekivao je čaroban prizor oblaka na nebu. Ali, oblaci na slikama bili su mutni. Nebo je bilo prekriveno sivim dimom iz tvornica. Jesu li i ptice, koje su upravo preletjele, sive boje, ili mu se to samo pričinilo? Kamo je nestalo nebesko plavetnilo? Razočarani je fotograf otišao dalje.
Polako se spustila noć. Upalile su se ulične svjetiljke. Fotograf je izgubljeno lutao gradom. Naišao je na staru fontanu u kojoj je plutala prljavština. Ova je fontana sigurno bila prekrasna, nekada…veliko kameno zdanje davno je izgubilo svoju bijelu boju, ali ne bi i svoju ljepotu kad bi voda bila čista. Više se nije čudio…Otvorio je svoju mapu i tražio ulice i trgove ovoga velikoga grada…Kamo će krenuti? Kada je zatvorio mapu, ugledao je nešto blještavo ispred sebe. To je bio najljepši prizor koji je vidio i tako osvijetljen i velik da su mu zasuzile oči. Eiffelov toranj. Zanimljiva građevina, tako jedinstvenoga oblika, tako sjajna u mraku! Zadivljeno je hodao prema njemu. Popeo se i sa zadovoljstvom slikao grad noću. Tisuće svjetiljaka pružalo se pred njim kao da na dlanu drži bezbroj malih krijesnica. Veličanstveni Slavoluk pobjede kao vojnik čuvao je svoj grad, dok se sjajni most Pont Neuf zaštitnički nadvio nad Seinu. Ugledao je Louvre, palaču u čijim se sobama smiješi Mona Lisa… Osvijetljene ulice velegrada i bezbrojni prozori pariških zgrada, izlozi trgovina, sjajne reklame i rijeke automobila koje vode nekuda, u noć. Dok je tako uživao slikajući, nekoliko ga je dječaka, koji nisu razumjeli njegovo divljenje, namjerno gurnulo…fotoaparat je skliznuo iz njegovih ruku i raznio se na puno sitnih dijelova negdje dolje, na pločniku… Sve je bilo uzalud.
Misleći da je najtužniji čovjek na Eiffelovom tornju, sišao je s njega. Čekao je autobus na stanici i razmišljao kako ljudi ne znaju čuvati ljepotu koju im priroda daje, niti razumiju one koji se toj ljepoti dive i žele makar njezin mali dio spremiti u svoje srce.

Marin Mrdeža, 7. r

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić