Priče iz OŠ Šijana: Na okupu

Bilo je to 1939. godine kad je jedan dječak sa svojom majkom otišao u vojnu bazu dočekati svojega oca koji je tamo bio vojnik. Odmah su se svi zagrlili zato što dugo nisu bili zajedno, te su se smijali, pričali, šalili i bili sretni što su svi na okupu.
No, ta je sreća brzo nestala jer se za nekoliko minuta začula glasna sirena, koja zvoni samo u slučaju napada. Svi su ubrzo shvatili što se događa jer su sa zapada dolazili neprijateljski borbeni avioni i brodovi, kojih je bilo mnogo. Zavladali su strah i panika jer se sve dogodio u svega nekoliko minuta bez ikakve najave.
Budući da je dječakov otac dobro poznavao ovo bazu, odveo ih je u jedan bunker. U njemu je bilo vrlo mračno jer nije bilo struje zbog svakojakih bombardiranja i razaranja. Otac ih je brzo morao napustiti zato što se morao ići boriti. Nekoliko minuta kasnije, majka je uspjela zapaliti vatru granama koje su u bunker dospjele zbog jakog vjetra koji je često puhao po bazi zbog blizine mora. Sebi i dječaku napravila je baklje koje su tamo bile jedini izvor svijetla i topline. Pola sata kasnije dječak je s majkom počeo razgledavati bunker te su malo dalje pronašli police sa zalihama hrane, dovoljne za nekoliko tjedana.
Pucalo se nekoliko sati, a kad su pucnjevi i eksplozije utihnuli, dječak je provirio kroz ulaz bunkera te je vidio ruševine, krv, mrtve i ranjene. Do njega je brzo dotrčala majka. Neko su vrijeme stajali šokirani i nepomični. Nije im bilo jasno kako se nešto lijepo može pretvoriti u nešto tako užasno.
Kad je završilo prebrojavanje žrtava, majka je dobila dojavu kako ne znaju je li dječakov otac živ ili mrtav jer mu nisu pronašli tijelo. Nije ga bilo danima te su ga svi proglasili mrtvim.
Jednog su dana majka i dječak primili vijest da su pronašli dječakova oca živog te da smjesta trebaju doći u bolnicu. Kad je dječak ugledao svojeg oca, pomislio je da mu je to najljepši i najsretniji dan u životu.

David Matošević, 8.r

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić