Priče iz OŠ Šijana: Jedan od sedmorice
U školi sam se pravio da pratim nastavu. Prolazio je još jedan dosadni školski dan. Skrivećki sam se zabavljao novom igrom na mobitelu.
Nakon uobičajenog jutra u školi, krenuo sam kući. Na cesti, ispred mene, bila je parkirana crna limuzina sa zatamnjenim staklima. Spustio se prozor i čuo sam glas iz auta koji me pozvao da uđem. Bio sam skeptičan. Nisam mislio da je pametno ući u nepoznati auto. Kroz glavu su mi prošle sve one strašne priče koje sam čuo o otmicama. No, nešto me ipak zaintrigiralo. Pitao sam ih što žele. Oni su mi rekli da će mi sve objasni na putu. Znatiželja me natjerala da uđem u auto.
Sjeo sam na zadnje sjedište i ugledao dva čovjeka. Jedan je bio okrenut prema meni, a drugi je sjedio na vozačevom sjedalu. Ovaj koji je bio okrenut prema meni, imao je tamno odijelo, tamne naočale i šešir koji mu je prekrivao lice. Drugoga nisam uspio vidjeti, bio mi je okrenut leđima. Ispitivali su me o nacizmu, Trećem Reichu i arijevskoj rasi. Nisam ništa znao o tome jer sam bio tek šesti razred, ali su mi se ti nazivi učinili jako poznatim. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno pa sam čovjeka u crnom upitao gdje zapravo idemo i zašto. On je rekao da mi ne može odgovoriti na to pitanje. Nisam odustao pa sam isto pitanje uputio vozaču. On je promrmljao da idemo u gradić na granici Njemačke i Austrije. Nastavio sam s pitanjima. Čovjek nasuprot meni ubrzo mi je rekao da ušutim. Bunio sam se da će se moji roditelji zabrinuti gdje sam, na što je on odgovorio: “Ti nemaš roditelje. Ljudi s kojima si živio ti nisu otac i majka”. Jako sam se uplašio. Nisam mogao vjerovati što čujem. Počeo sam vrištati i govoriti da želim vani. To je sve čega se jasno sjećam. Sva preostala sjećanja iz automobila su mi bila nekako maglovita. Pretpostavljam da su mi dali injekciju sa sredstvom za spavanje.
Probudio sam se u bijeloj sobi punoj raznih medicinskih instrumenata. Nalikovala je operacijskoj sali ili laboratoriju. Iznad mene, nalazilo se jako bijelo svjetlo koje me na tren zaslijepilo. Čovjek s kirurškom maskom stajao je ispred mene. Rekao mi je da sam jedan od sedmorice. Ništa mi nije bilo jasno, ali kada je spomenuo određene podatke, počeo sam se svega prisjećati. Mene i ostalu sedmoricu su klonirali u slučaju smrti vođe. Rekli su mi da je došlo naše vrijeme i da se prvo moram dobro odmoriti. Osjetio sam poznati ubod igle i znao što slijedi.
Kada sam se probudio, rekli su mi da je preda mnom prvi ispit. Dali su mi pištolj i rekli da moram ubiti jednog od svoje braće i time dokazati da mi ništa nije teško učiniti u borbi za naš cilj. Doveli su u sobu dječaka koji je bio identičan meni. Također je imao pištolj. U njegovim očima vidio sam sebe. Oblio me hladan znoj. Nisam imao puno vremena za razmišljati. „Jedan od nas mora umrijeti“, pomislio sam. Obojica smo dignuli pištolj. Zatvorio sam oči. Nisam imao snage povući okidač. Čuo sam prasak. Dječak nasuprot mene, upucao se. Gledao sam njegovo tijelo kako pada, a u istom trenutku, osjetio sam bol u sljepoočnici. Ubrzo je sve postalo mračno.
Kada sam došao sebi, sjedio sam u školskoj klupi. Kroz prozor učionice vidio sam crnu limuzinu. Sjetio sam se mrtvog dječaka i problijedio. Učiteljica je to primijetila i upitala me što mi je. Pokazao sam joj rukom prema prozoru i rekao da me ljudi iz crne limuzine žele kidnapirati. Pogledala je kroz prozor i rekla mi da vani nema nikoga. Pokušao sam joj ispričati o klonovima i vođi, ali mi je ona odgovorila da imam bujnu maštu i da prestanem igrati igrice. Ne znam, možda je učiteljica u pravu. Vrijeme će pokazati.
Roko Kuzmanović, 8.r
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
