Ne zaboravi vjerovati u sebe

19.6.2018.

Od samoga rođenja bio sam sretan pa su mi moji roditelji nadjenuli ime Srećko.
Imam kao neki sindrom Down, ne znam što je to, ali dobro.
Imam, samo malo… 5, 6, 7, 8, 9… 9 godina i za nekoliko dana mi je rođendan.
21.6. mi je rođendan i pada u četvrtak, jedvaaa čekam.
Nedavno su mi roditelji nestali. Mislim, nisu se baš izgubili, nego su se smanjivali i smanjivali i kasnije ih više nije bilo.
Dugo sam bio tužan, ali onda mi se rodila nada da mogu sam pokušati živjeti i tako steći samopouzdanje.
Najgore vrijeme moga života uljepšali su moji prijatelji – 3 hrabra, snažna, draga i najjjjbolja viteza.
Zovu se Mirko, Olaf i Živko.

20.6.2018.

Danas sam šetao vrtom i tamo pronašao tatinu knjigu Legende.
Listao sam i listao i pronašao legendu o planini Silimanajro. Piše da baš na toj planini postoji lijek protiv smanjivanja.
Gledajte, ne znam zašto se knjiga zove Knjiga legende, ne pada mi uopće na pamet što bi mogla biti legenda.
Odlučio sam da sutra, na svoj rođendan, pratim kartu sve do planine Silimanajro.
Vitezovi su htjeli organizirati zabavu, a ja sam se pravio kao da me to više ne zanima i da sam sada tinejdžer.
Poskrivećki sam se spakirao i u 20 sati legao u krevet jer sam mislio krenuti u 3 sata ujutro.
Nisam ništa govorio vitezovima tako da oni i ne znaju da ja idem.

21.6.2018.

Sretan mi rođendannnn!!!!!!!!!
Konačno tih 10 dugo čekanih godinaaa!!!!!!!!!!!!!!!!
Trenutačno su 3 sata i išuljao sam se iz dvorišta.
Kada sam bio mali, mama me naučila na sat i njega uvijek nosim sa sobom jer na sebi ima sliku moje obitelji.
Jako sam sretan i uzbuđen, napokon vidim svijet izvana.
Više to nije velika bijela ograda, ni zelena raskošna trava, a bome ni to dvorište koje mi je „branilo“ vanjski svijet.
Sada vidim livade pune šarenog cvijeća, mačke kako love miševe, jabuke kako padaju s drveća; crvene su, rumene, osjetim im miris na udaljenosti od pola metra.
Ahhh, kako je samo čarobna i slasna ta priroda, a slasna je jer sam pojeo jednu predivnu jabuku. Hihi!

22.6.2018.

Joj, pa ne znam kako da vam kažem, ali mislim da sam se zaljubio!!!
Ona je predivna, inače je jednorog i zove se Dana.
Ima predivnu šarenu kosu, srebrni i sjajni rog i lijepu i mekanu bijelu dlaku.
Aaaaaa!!!!
Uhh, od previše leptirića u trbuhu zaboravio sam pratiti mapu. Haha!
Putem sam pričao s Danom, ona također ima sindrom Down i ne zna što je to i ima isti cilj kao i ja pa smo se zajedno zaputili prema planini.

23.6.2018.

Jaooo, užasno sam ljut! Upao sam u rupu, ali na svu sreću, bila je tu Dana pa me ona izvukla tako da je svoj predivan rog pružila meni u rupu jer nisam mogao sam izići. Ipak sam ja patuljak.
Bijes me malo prošao jer je tu bila Dana.
Cijeli smo dan prespavali jer smo bili umorni tako da se ništa posebno nije događalo.

24.6.2018.

Trenutačno s ovog mjesta vidim tri planine tako da ne znam koja je Silimanajro.
Dana je otišla do neke slatke vjeverice… joj, ma kako se samo ona zove?! Aha, Mucko. Otišla ju je malo ispitati i posavjetovati se.
Nažalost, Dana se vratila tužna lica.
Ispalo je da je legenda nešto izmišljeno, kao neka bajka, ne znam više, i da naša planina Silimanajro uopće ne postoji.
Dana je odlučila sa mnom krenuti kući da ne budem sam. Ah, sva čarolija koju sam vidio kao da je nestala, nema je više.

25.6.2018.

Cijelu smo noć hodali, a zatim smo ostatak puta letjeli jer Dana ima krila.
Pojavio sam se u dvorištu i vitezovi su odmah potrčali prema meni. Plakali su od sreće što me vide, već su pomislili da mi se nešto dogodilo.
Njihov zagrljaj kao da nije bio potpun kao da me nisu mogli do kraja zagrliti i sami su rekli da sam im čudan. I da, krevet mi je odjedanput bio prekratak. Hm, nešto mi tu „smrdi“.

26.6.2018.

Jao, jao, jao pa ja sam genijeeeeee!!!!
Pa pronašao sam lijek protiv smanjivanja, znate zašto me vitezovi nisu mogli potpuno zagrliti i zašto mi je krevet bio kratak?!
Ovako, kako sam u zadnje vrijeme sretan i događaju mi se predivne stvari, moje se srce puni dobrom vibrom i sve više i više raste i nikada ne može puknuti ni eksplodirati, ništaaa!!!
Nažalost, moji su roditelji bili željni sreće i ljubavi i zato…
Moram vam još ovo reći: Ne zaboravite da je sreća ono što u životu imamo. I ako nekoga izgubite, ne zavlačite se u crno… crno je loše, a svijetle boje čuvaju vas poput anđela. Primjerice, bijela.
Svatko ima svojeg anđela, samo ga treba pronaći u sebi, u srcu. Ako to uspijete, bijelo će vas nositi na nježnim rukama cijeli život i osjećat ćete se kao da lebdite ili hodate po mekanim oblacima. To je raj.
Treba samo otvoriti svoje srce i vidjeti da se možeš upravo tako osjećati.
I to vrijedi za sve; ne samo za mene. Vrijedi za moje vitezove, Danu i tebe. Upravo tebe.
Ja sam pokušao i uspio sam. Pokušaj i ti!

Valentina Krajina, 7.a i Karlo Krajina, 1.a

OŠ Ksaver Šandor Đalski, Donja Zelina