Petra Mak: Mrtvo more
Život svoj da li u verse da stavim, ili da vičem iz petnih žila,
Ostatke sebe na hladnoći palim, više ne znam čovjek jesam li ili sve je noćna mora,
Boje moje sreće odavno su isparile, sa mnom ostala je samo tišina,
Hladne su bure ohladile i zadnji topli otkucaj moga srca,
I sve što volim za mene štetno je, ali prestalo me biti briga,
Razgovaram s patuljcima kada dođu mi u snove, u glavi mojoj sada nastala je krika
Moj je život mrtvo more, ulicama hodam kao duh,
Ponekad poželim da vrijeme stane, ali tišina ova ubija mi sluh,
Danas sve je isto kao i jučer, gledaš me, gledam te, nitko ništa ne razumije,
Pitaš li se kako je kada gledaš u odrazu izblijedjelu prikazu,
Koja kao da je, ali nije tu
Shvaćaš li bića ovog bit, svijet guta te polako,
Kao da o stvarnosti pojma nemaš, život ovaj shvaćaš suviše olako,
Od svega pokušavaš pobjeći, nadaš se u samoći ćeš odgovor pronaći,
Ali sudbina te za ruku drži čvrsto, sada klanjaš joj se kao svetinji,
No kaznu neće izbjeći nitko
Moj je život mrtvo more, ulicama hodam kao duh,
Ponekad poželim da vrijeme stane, ali tišina ova ubija mi sluh,
Danas sve je isto kao i jučer, gledaš me, gledam te, nitko ništa ne razumije,
Pitaš li se kako je kada gledaš u odrazu izblijedjelu prikazu,
Koja kao da je, ali nije tu
