Andrea Berić: Podsjetnik

Vrijeme prolazi i odnosi

Prilike, snove skupljene poput zrnaca pijeska

U pješčanom satu zarobljene

Vrišteći da ih se pusti natrag

U glavu ludog sanjara.

Sreća, što li je?

Ugrabio si ju

A već je odgmizala

Kao zmija uhvaćena u klopku

Tragovima otrova.

Ljubav je to, čini ti se

Ako ti se samo čini, zasigurno nije

Nju ne možeš naučiti, shvatiti

Jedino iz dubine duše osjetiti.

Novac, nešto najdragocjenije

Izražen brojevima, neograničen

Ipak nas ograničava

Ako je jedino u što vjerujemo.

Znanje blijedi jer

Nemoguće je sve znati

Jedino što znam

Ovo je što napisah.