Melita Makovec i druga pjesma
Dok spuštam hlače do gležnjeva
i pripremam se da čučnem
k’o kuja koja ne zna dignuti nogu
svijetlo s rasvjetnog stupa
osvjetljava moje bijelo dupe
na tek pomračenom danu kraj pruge
iza nekog davno zaboravljenog vagona
ne obazirući se na smrad lešine
tek nedavno pregažene mačke
bačene u obližnji jarak
dolazi vlak
juri
a ja pišam
i pišala bih niz vjetar
da mogu pišati stojećki
k’o pravo muško
i pritom ispisati nečije toliko voljeno ime.
Juri vlak
a ja još pišam
baš kao pravo žensko
onako
bez srama.
