MOJE „DVOLIČNO“ LJETO
Otvorih oči. Prvo desno, ono bliže prozoru, ako nisu dobre vijesti, zaklopit ću ga i okrenuti se na drugu stranu. Kad je ono, u suradnji s desnom rukom, pogledalo na mobitel koji se nalazio na noćnom ormariću i saznalo da je blizu šest sati ujutro, pomaknulo se na prozor. Izvještaj koji je ono istog trenutka prenijelo u moj mozak glasilo je: “Sivo nebo, mnogo crnih oblaka na vidiku. Tmurno je vani-zaključak: ako već sad ne pada, padat će kiša. Glavni zaključak: vjerojatno se vani neće ništa raditi danas.”
Nakon što je procesuirao tu informaciju, moj je mozak vjerojatno ispustio neki hormon dobre volje, jer su se moje usne razvukle u širok osmijeh, a moje drugo oko otvorilo se čim sam glavu podigla s jastuka. Iskoristila sam oba oka da tek preventivno zaključim da stvarno je tmurno vrijeme vani, a takvo vrijeme nije previše prikladno za rad na polju-pogotovo ako puše vjetar i pada kiša.
Ustala sam bez problema i bez mrzovoljnog gunđanja koje je bilo uobičajeno svakog dana ovog ljeta. Ušla sam u kuhinju u kojoj je već bila mama. Nakon što smo se pozdravile s dobro jutro, (možda sam ja malo previše naglasila dobro) mama je rekla „Baš je gadno vrijeme danas. Baš bi trebalo da još padne kiša i da nam pokvari sve planove za danas. Trebale smo….“ I onda je nabrajala. Govorila je u množini jer sve što bi ona radila, ja bi joj morala pomagati, pa je očito da mi se zavrtjelo u glavi od svih silnih poslova koje je ona imala u planu rada. Nisam ju prekinula, nego sam pričekala da završi. Pošto je mama govorila razočaranim tonom glasa, nisam željela da se moj razlikuje, pa sam odglumila zabrinuti izraz lica i namjestila isto tako zabrinuti ton glasa. „Jao, ta kiša stvarno ne zna izabrati pravi trenutak.“ Čuvši to, mama me pogledala kao da sam govorila turski i okrenula se prema vratima odmahujući glavom. Mama je otišla van, a ja sam slegnula ramenima-prokljuvila me, zna da glumim razočaranost današnjim vremenom. What ever, pomislim i dograbim zdjelicu, mlijeko i žitne pahuljice da si spravim lagani doručak. Kao i većina teenagera, punu žlicu sam držala desnom rukom i naslijepo ju vodila u usta. Zašto? Zato što su mi oči bile usredotočene na predmet koji sam držala u lijevoj ruci-mobitel. Listala sam feed na Facebooku i s vremena na vrijeme otvarala neke objave koje su mi se činile zanimljive. Prošlo je nekoliko minuta, kad mi je nešto zatitralo u kutu oka-svjetlo s prozora. Uzdahnula sam, polako spustila mobitel na stol i naslonila se na stolicu i zatvorila oči sklapajući ruke. „Molim Te, Bože, da je to samo susjed upalio dugačka svjetla na svom kombiju.“ Promrmljala sam, i nakon toga otvorila oči s pogledom na prozor. Ne, na moju žalost nisu bila dugačka svjetla susjedovog kombija, nego je Sunce probilo oblake. Više uopće nije izgledalo da će padati kiša. S obje ruke sam se uhvatila za glavu „Kak´? Kaj je ovo? Prije pet minuta je bilo sve sivo sad više nije! Nekaj stvarno nije u redu s ovim vremenom, pa to tak ne valja!“ Taman sam još htjela dodati da se vrijeme mijenja kao moja raspoloženja dok sam u PMS-u, ali sam zadržala to u mislima jer je mama ušla u kuću. Ne bi bilo dobro da misi da sam skrenula jer se, doslovno, svađam sama sa sobom.
„Ajde Tina, idi se obuci i idemo na vrt, popravilo se vrijeme, toplo je.“ Izgovarala je to malo preoptimistično za moj ukus. „No, kaj sad stojiš tu? Pokreni se malo!“ okrenula se na peti i opet otišla van. Moje mrzovoljno gunđanje je započelo čim je zatvorila vrata. „Nikad, al baš nikad ne mogu ostati dobre volje cijeli dan. Ako se probudim sretna, moram imati na umu da to neće dugo potrajati. Uffff, i to samo zbog toga što kiša ne želi padati dok ja želim da pada!“ Ušla sam u kupaonicu „k`o Rambo“ i zalupila vrata za sobom. Da je netko stajao ispred vrata, vjerojatno bi pomislio da unutra dva Gremlina vode žestoku raspravu. „Dok se svi moji vršnjaci u ovo vrijeme okreću na drugu stranu, što ja radim? Idem na vrt kopati! Super! Život iz snova!“ Izlazeći iz kupaonice, otkrijem da sam naopako obukla majicu. „Glupa majica, kakve ti probleme imaš?“ okrećem majicu kako bi trebala stajati i bijesno jurim van. Iz mene je doslovno kipjelo, a da stvar bude gora, popiknula sam se na nešto i skoro pala, spasio me refleks podizanja ruku. Kad sam skroz povratila ravnotežu vrisnula sam i tako rastjerala nekoliko kokoši koje su bile u blizini i kljucale kukuruz po dvorištu.
„No dobro, smiri se, znaš da je cijeli svijet protiv tebe kad mu počneš prkositi.“ Mislila sam u sebi i trudila se ostati pribrana i ne pokazivati koliko mi je žao što ne pada kiša, tj. koliko mi se ne da raditi u vrtu.
Cijelo dopodne sam bila u polju s mamom i brala papriku, rajčice, krastavce, grah koje će tata sutra voziti u Zagreb na plac. Istina je da je to sve naporno, ali takav je naš život-ljeti radimo da lakše preživimo zimu. Žao mi roditelja jer moraju raditi non-stop da bi ja i moj brat imali sve što nam treba, pomislim, i prebacim se u petu brzinu-brže sam punila svoju kantu lijepim, crvenim paprikama i nosila je u kutiju. Nosila sam i mamine kante, da se ona manje šeće, ali i da posao ide brže. Opet, na pameti mi je bila samo jedna stvar-završiti s ovime čim prije i otići doma.
Kad je oko dva sata popodne postalo prevruće da se jednostavno živi, a kamoli radi, napokon smo otišle kući. Presvukla sam se u čisto, bacila se na krevet i uzela mobitel u ruke da odgovorim na poruke. Zaželjela sam se glazbe, pa sam uzela slušalice i pustila playlist mojih omiljenih pjesma. Nekako, zaspala sam. I sanjala najčudniji san ikad.
Bile su dvije, ajmo reći osobe. Obje su bile slika i prilika mene-srednje visine, obojene crvene kose (uključujući izrast od nekih dva centimetra, super), plavo-sivo-zelenih očiju. Razlike između te dvije osobe su bile jedino u stilu oblačenja. Jedna je bila u širokoj bijeloj haljini, a druga u uskom crnom kombinezonu. K vrapcu, nisu to bile jedine razlike-oko one u bijeloj haljini je treperila neka čudna bijela svjetlost nalik magli i imala je pernata krila. Druga je spodoba imala veliki crni trozubac u ruci i par rogova na glavi. Primijetivši tih nekoliko nesvakidašnjih karakteristika, nije mi trebalo dugo da shvatim-anđeo i vrag. Pretpostavljam dvije verzije mene, kao u filmovima, jedna tu da me navodi na pravi put, a druga da me skreće s njega i pretvara me u noćnu moru svih koji se nađu u mojoj blizini.
„Više ti ne vjerujem Martina, nikad ne bi rekla da bi ti učinila ono što si učinila danas. Moj posao je raditi takve stvari!“ zarežala je zla ja. Stalno je upirala trozubac u drugo stvorenje. Pretpostavljam da se obije zovu Martina, pa smatram kako bi bilo najbolje zvati ih Zla i Dobra. Dakle, dok je Zla gestikuliranjem izražavala svoje nezadovoljstvo, Dobra je samo mirno stajala i gledala je širom otvorenim očima, a kad je progovorila, glas joj je bio skroz miran i staložen. „Učinila sam to jer se ti previše igraš s njenim umom, Martina. Ne smije stalno misliti kako je to što radi naporno i ne smije se zamarati svojim vršnjacima koji ne moraju naporno raditi. A ti ju tjeraš u suprotnom smjeru.“ „Pa to mi je posao. Pošto je sada zaspala, ti preuzimaš redateljsku palicu nad njome, ali pazi, upast ću i ja tebi na scenu kad-tad.“ Reče Zla. „Hmm, pošteno, samo znaj da to ne smije trajati dulje od trenutka.“ Odgovori Dobra i okrene leđa svojoj sugovornici koja je još uvijek izgledala bijesno i mahala trozupcem. Probudila sam se. Zanimljivo, znači zato svako malo mijenjam raspoloženje, ne?
Ustala sam i otkrila da sam dugo spavala i da sada opet moram na vrt. Ovaj put sam se presvukla bez gunđanja i sve je prošlo dobro-bila sam dobre volje i mislila na pozitivne stvari, pa se nisam ni popiknula ni doživjela mini slom živaca.
Kad sam, već uvečer, došla kući istuširala sam se i presvukla. Upalila sam laptop i pustila neke videe na YouTubeu. „Seka, daj ugasi taj laptop, imam smetnje na kompjuteru!“ čula sam brata kako viče iz sobe, pa smo se posvađali. Rekla sam mu da on nikad ništa ne radi jer ima astmu i ne smije van zbog peludi u zraku i to koristi kao izgovor, dok je on meni odgovorio da ja ništa ne radim dok odem u školu. Rekla sam da ja moram raditi po cijeli dan dok se on igra, a kad ja hoću zapaliti laptop, on nema obzira za mene. Derala sam se na njega toliko da me je grlo zaboljelo, i na kraju je sve završilo gašenjem laptopa. Otišla sam iz sobe u kuhinju da malo prigriznem. Uvijek to radim kad sam nervozna i stvarno pomaže mi da se smirim.
Nakon što sam pojela cijelu tablu čokolade s lješnjacima, opet sam bila dobre volje, pa sam i oprala posuđe i pomela sve podove u kući. Kad sam otišla na spavanje u snu su mi se opet pojavile dvije verzije mene. Prvo su se svađale, ali nisam ih razumjela pa ne mogu prenijeti taj razgovor, a nakon toga je Zla rekla: „Vidiš, rekla sam ti da ću se umiješati, i bome sam lijepo izvela onu svađu s bratom. Mali je stvarno praznoglav, uvijek zahtijeva nevolje.“
„Kako te nije sram za vlastita brata reći da je praznoglav? Nije! Samo ima male poteškoće u pokazivanju drugačije naravi. Sredit će se to već s vremenom.“ Reče Dobra.
Zla se samo smijala, a začudo, trozubac u njezinoj ruci stajao je na mjestu. Izgledalo je da je i ona sada zadovoljna. „Dobro dakle plan za sutra je…“ i više nisam ništa čula, probudila sam se.
Već je bio dan, san je prebrzo prošao. Odmah po buđenju nisam mogla shvatiti upravlja li mnome Dobra ili Zla, ali nije ni važno. Ionako te dvije spodobe ne postoje u fizičkom smislu. Sve ovisi o onome što ja odaberem-biti vesela i uvijek spremna pomoći ili biti mrzovoljna i uvijek spremna posvađati se zbog ne bitnog razloga.
I uglavnom, tako je prošao gotovo svaki dan mojega ljeta. Promjene u mom raspoloženju bile su očite-bilo je dana kad sam radila „punom parom“ i ne žalila se ni na što, a bilo je i dana kada je jedini rad koji sam mogla zamisliti bilo vježbanje palaca na zaslonu mobitela. Nisam više viđala svoje dvije ličnosti na istom mjestu.
Kad je došao prvi dan nastave (koji sam jedva dočekala), sjela sam u učionicu s ostalim kolegama nakon dva mjeseca i slušali smo razrednika kako čita dnevni red. Već treći puta. U tri godine. Svakog prvog dana nastave. Kad je završio s čitanjem te Biblije, upitao nas je jesmo li se odmorili od škole. Svi su vikali „ne“, ali ja sam rekla „da“. Onda je pitao bi li željeli da su praznici trajali duže: svi su rekli „da“ samo ja „ne“. Kad me profesor upitao koji je moj problem i zašto dajem neočekivane odgovore, slegnula sam ramenima i rekla: „Profesore, da su praznici trajali još nekoliko dana, mislila bi da ste jedan veliki paradajz.“ Nakon moje provale desetljeća, cijeli razred je prasnuo u smijeh, zajedno s profesorom. Pretpostavila sam da je tad Zla u svojim rukama držala „redateljsku palicu“, kako ju ona zove.
Martina Špiranec, 3.e
Gimnazija Bjelovar
