TJEDAN ŠARENIH KIŠOBRANA
Na Proljetnoj livadi je već bilo pomalo dosadno. Ništa se posebno nije događalo. Čak je i na svakodnevnim okupljanjima vrtnih patuljaka postajalo dosadno. Jednostavno se ništa nije događalo, i patuljci međusobno nisu imali što prenositi.
I večeras su se vrtni patuljci okupili, ali osim uživanja u zalasku sunca nikakvih novosti nije bilo. Zbog toga su se večeras svi okrenuli prema vrtnom patuljku Vančeku očekujući od njega kao jednog od Vitezova Proljetne livade da pronađe neko rješenje.
Tako su svi gledali u njega, baš se zabuljili, da bi se on najrađe sakrio iza gljiva lisičarki koje su drijemale blizu njega i pokrio njihovim klobucima kao kišobranom da ga nitko ne vidi.
Čekaj! Pa to je to! Gljive! Kišobrani! Šarenilo!
U trenutku se Vanček isprsio pred ostalim patuljcima i svečano izjavio: Predlažem da imamo tjedan šarenih kišobrana! Neka sve gljive predstave svoje klobuke! Neka bude tjedan šarenila i boja!
A tko je ikad bio protiv šarenila prirode, palete boja u prirodi?
Nitko! Pa svi vole boje u prirodi! Cvijeće, lišće, travu…
Za organizatore Tjedna šarenih kišobrana zaduženi su Vitezovi Proljetne livade, koji su odmah narednog jutra objavili
P R O G L A S
kojim se pozivaju gljive velike i male
da se bojama svog klobuka hvale!
Nek’ vam šarenilo
na ponos bude,
neka vam
se svi
čude!
I iako se zapravo ništa promijenilo nije, sve je bilo nekako blistavije! I do sada je livada bila zelena, ali sada je bila još zelenija, i do sada je imala žute, crvene, narančaste, šarene ukrase, no sada kao da se duga prelila po njoj. Gljive su ponosno išarale svoje klobuke pretvarajući se da su rasplesani šareni kišobrani.
Cvijeće, i samo šareno, zavidno im bilo nije, jer svatko u sebi neku ljepotu krije.
A dosada je nestala s Proljetne livade bez traga, jer boja u livadi ima puno, a svaka boja svoju priču ima, pa se sve slušaju već danima.
I patuljci naši su opet postali brbljavci stari, jer su na svaku priču još ponešto svojeg dodali. Ispada da pričama nikada kraja, jer za priče nema zaborava!
