Dnevnik, možda

15.6.2018.
Dragi dnevniče, danas je bio zadnji dan školske godine. Ujutro, točno petnaest minuta prije sedam zvonila je budilica i … Ne, ne. To bi bilo dosta.
Koliko god se trudila i koliko god puta pokušala, jednostavno ne mogu napisati dnevnik. Mislim tko je vidio svaku večer sjesti za stol i prisjećati se događaja što su se zbili taj dan. Pogotovo jer većina dana prolazi jednako: snivaj neki san koji čak ni ne mora biti zanimljiv, na silu se probudi, okreni očima i pošalji budilicu k vragu. Teškom se mukom izvuci iz kreveta i spremi za školu, sjedi tamo nekih šest sati buljeći u kazaljku, samo čekajući da više odbroji tih četrdeset i pet minuta i napokon najavi odmor. Zatim dođi kući, ručaj, pravi se da učiš, sjeti se da trebaš napisati zadaću ali i da za to ima vremena sutra pod odmorom, večeraj, odgledaj koju epizodu Teorije velikog praska (po barem trideseti put jer puštaju same reprize), visi malo na mobitelu i na kraju odi spavati. I tako svaki dan. Pet dana u tjednu.
„Ali sada dolazi ljeto. Nema više ranog buđenja, škole ili obveza, sad ću napokon imati slobodnog vremena.“ – govorim si.
Svake godine, ali svake vjerujem da će ovo ljeto biti nevjerojatno i ispunjeno čistom uživancijom i zabavom. A onda, kad probam navečer sjesti i napisati dnevnik shvatim da mi svaki dan opet jednako prolazi i da po cijele dane samo spavam, gledam filmove i ljenčarim. Dobro koji put odem na kavu ili se provozam biciklom, ali to je vrhunac svih aktivnosti.
Dakle, to nema nikakvog smisla. Koja bi onda svrha tog dnevnika bila? Da nakon dvadeset godina, ili kad se već sjetim, pogledam ponovno i proživim te divne trenutke čiste kolotečine.
Imam bolju ideju.
Od sad samo najzanimljiviji događaji imat će čast biti spomenuti u dnevniku. Pa premda ih bilo samo tri do kraja ovih praznika.
Ukratko, briljantna ideja je napisati dnevnik. Zaista vrlo originalno.
15.6.2018.
Zadnji dan škole, aleluja. Kraj trećeg razreda srednje i početak posljednjih pravih praznika prije fakulteta. Imali smo svega jedan školski sat, i to sat razrednog odjela. Milina. Osamdeset slobodnih, bezbrižnih dana upravo počinje.
Vrijeme nije baš reprezentativno danas, moglo je biti i toplije. Nekako je tmurno i oblačno ali ako ništa, barem ne pada kiša i barem je ona šalica kapučina, što smo ju otišli popiti nakon škole, bolje prijala.
Za dva dana krećemo na maturalno putovanje. Trebala bih se početi pakirati.
17.6.2018.
Nedjelja je. Ujutro smo još trčali po dućanima, kupovali grickalice, vodu i sokove za put. A i ljetnu haljinu, tako da imam novi komad odjeće u kojem ću prošetati Pragom.
Da, zaboravih spomenuti, na maturalac idemo prvenstveno u Krakow i Prag. Ali na putu tamo i natrag skrenut ćemo još i u Budimpeštu, Dresden, Beč i možda još koji grad u još kojoj zemlji. Za slučaj da ovih pet država što ćemo posjetiti u šest dana nije i više nego dovoljno. I neću ni spomenuti kako smo mi prvobitno htjeli izlet u Grčku, no to zbog nekih sto razloga nije bilo izvedivo. Nije ni ovo loša alternativa. Osim što nam je raspored prenatrpan, i što smo prošle godine već bili u Beču, na dva dana. No sad ne vrijedi kukati.
Putujemo sutra u tri ujutro. Zapravo to se može smatrati i kao noćas. Reći ću da putujemo noćas, tako zvučni dramatičnije kad kažem da bih se vjerojatno trebala početi pakirati.
18.6.2018.
Prokleta bila budilica, a i onaj tko se sjeti krenuti u ovo doba noći.
Bus kasni već sat vremena skoro. Prekrasan početak puta, to nam sigurno neće poremetiti raspored.
Sad je već oko pola pet ujutro. Bus je napokon stigao i svi smo se smjestili. Došao je i vodič, pomalo namrgođeni tip imenom Karmen. Namrgođen ili zato što je rano, što nismo ni krenuli a već kasnimo, ili zbog plana i programa puta. Tko bi znao, možda sve od navedenog. On nimalo nije bio presretan kad je vidio naš raspored. U stvari, jedino što je uspio izustiti je: „Ovo se neće stići. Nema šanse da se sve ovo uspije.“
Pravit ću se da to nisam čula.
Idemo, pravac Budimpešta.
Večer je, smjestili smo se u hotel u Krakowu. Vrlo je blizu centra, svega nekih pola sata vožnje autom. Dan je bio dug, nakon jutarnjeg razgleda Citadele u Budimpešti krenuli smo put Poljske. Tamo smo posjetili zloglasni Auschwitz i zatim stigli u hotel na večeru.
23.6.2018.
Vratila sam se s maturalca. Da krenem svaki dan detaljno opisivati ovom dnevniku ne bi bilo kraja. Tako da ću skratiti i sažeti što je više moguće, a da to ne izgleda baš kao puko nabrajanje.
Drugi dan smo ujutro šetali Krakowom, a popodne smo otišli sto metara ispod zemlje, u rudnik soli. To je bila jedna od najatraktivnijih destinacija koje smo posjetili. Nekim čudom smo došli ranije te smo morali malo pričekati na red. Kad su nas sve po deseti put prebrojali i podijelili u dvije grupe krenuli smo mračnim i uskim hodnicima u rudnik. Spustili smo se do treće razine, i to stepenicama, svih 800 ili koliko ih je već bilo. Išle su u krug, a kad pogledaš prema dolje, između rukohvata, nadajući se uočiti kraj tog mučenja, vidiš samo beskonačnu spiralu koja se spušta u mrak. Kad smo napokon zakoračili na tlo trebala nam je koja minuta da se prisjetimo hodati. No vrijedilo je. Tamo dolje ima stvarno svakojakih čudesa, od jezera, mostova i skulptura do crkvene dvorane s raskošnim lusterima. A sve je, naravno, od soli.
Tu noć smo se trebali pozdraviti s Poljskom, no autobus nam se pokvario (kakve mi samo sreće imamo). No do sutrašnjeg popodneva već smo bili na putu za Češku. Čak smo stigli otići i u disko.
Treći dan smo cijeli proveli na nogama, razgledavajući Prag i slikajući se na svakom koraku. Lijep grad, pogotovo ako se gleda s Vltave i broda. Jedino nismo uspjeli vidjeti onaj poznati sat, taman su ga tad našli popravljati. A nismo ni onu rasplesanu kuću. Šteta za to.
Navečer ponovo odlazak u disko, nažalost ne onaj na tri kata, ali ni ovaj nije bio loš. Jedino što smo natrag pješačili, gotovo pola sata, kao da taj dan nismo dosta hodali. Ona aplikacija izbrojala je više od trideset tisuća koraka.
Sljedeći na redu bio je Dresden, također lijep grad. Ima dobar muzej, za čiju najzanimljiviju postavu (astronomsku) nismo imali vremena. I zadnji dan smo još vidjeli neki lovački dvorac i planirali usput skrenuti u Beč. No prije smo stali na granici, kod nekog gigantskog trgovačkog centra, s mini lunaparkom. Pola sata slobodno tamo, za prošetati krug i obavit toalet. U glavni grad Austrije stigli smo u devet navečer, kad je sve bilo zatvoreno. A povrh toga je i kišilo, iz nijednog drugog razloga osim da istakne tragediju situacije. Imali smo četrdesetak minuta da pojedemo neki hamburger i krenemo natrag.
Taj zadnji dan je bio promašaj, a maturalac pun propusta. No s vedrije strane, vidjeli smo malo svijeta i vratili se sa suvenirima i cijelom telefonskom memorijom ispunjenom fotografijama.
25.6.2018.
Čim sam se vratila s putovanja otišla sam kod bake provesti ostatak praznika. Nisam se ni raspakirala. Pada kiša trenutno. Volim ljetnu kišu iz samo dva razloga. Prvi: olakšava strašnu vrućinu, i drugi: s njom obično dolazi i grmljavina. A grmljavina je najbolja vremenska prilika. Pogotovo ako se vide i munje.
11.7.2018.
Mislim da nisam spomenula, baka živi u Varaždinu. Svake godine provedem dio praznika tu. I to je ugodan provod, djelomično iz razloga tog što sam dovoljno daleko od doma da zaboravim na sve obveze.
Protekla dva tjedna odlazila sam plivati na bazene. Rano ujutro, dok nema gužve. Malo je tlaka ustajati se, ali vrijedi. Osim u kloriranoj vodi, dani mi prolaze u druženju s prijateljima i tračanju na kavi. A predvečer, pogotovo nedjeljom odem se rolati ili voziti bicikl. Zašto baš nedjeljom? Jer trgovine budu zatvorene, a glatki asfaltirani parking ispred njih prazan, s puno prostora za padanje. (Mislim na potencijalno padanje, da ne bi bilo zabune, znam voziti bicikl.) Nekad odem i u kino.
19.7.2018.
To predvečer sam bila na dvorištu, vjerojatno fotografirala neko cvijeće ili bube, sasvim nebitno, no dok sam okrenula pogled prema bakinoj kući nešto mi je zapelo za oko. Bio je to prozor na tavanu, ništa što dosad nisam vidjela. Ali ovaj put mi je nešto palo na pamet. Terasa je imala krov, a taj prozor nalazio se točno iznad, kojih petnaestak centimetara. I bio je dovoljno velik da osoba može kroz njega s lakoćom proći.
Istog trena sam otišla gore. A tamo more prašine i paučine. I paukova. No nema odustajanja, spustila sam se u podrum po krpu i metlu i vratila na tavan. Za pet minuta paučine više nije bilo za vidjeti. Sad je trebalo samo otvoriti prozor. Bio je to onaj na stari mehanizam gdje moraš otkvačiti nešto pa zakvačiti nešto drugo i okrenuti nešto treće, a još je k tome bio hrđav.
Klik tamo, klik ovamo, povuci ovdje, škrip… Prozor je otvoren. To uopće nije bilo teško. Još samo da izađem i sjednem na krov, ništa lakše. Jedna noga, glava, vrat, ruka i sve ostalo. Vani sam. Sjedim na krovu od terase. Pogled je prekrasan. Taman je bio zalazak sunca. Prozor je okrenut prema zapadu i inače sunce pola dana prži ravno u taj krov, ali sad se već bilo spustilo iza kuća, ostavljajući za sobom deset nijansi narančaste i crvene. I zrak je tamo gore bio dobar, pogotovo kad bi zapuhnuo lagani povjetarac. Prava uživancija.
Sunce se već skroz spustilo. Počeli su letjeti noćni leptiri, njih stvarno ne volim. Bolje da se vratim unutra.
P.S. nemojte reći, a ni spomenuti, baki ništa o tom krovu i prozoru. Nju bi „fraz strefil“ kad bi doznala.
17.8.2018.
Danas počinje Špancirfest. Kad prije… To je, meni, događaj koji označava kraj ljeta. Zadnji provod prije povratka u klupe. Prošli put kad sam pogledala bila je sredina Srpnja. Gdje je samo nestalo tih mjesec dana? Tu je posrijedi neka krađa, uvjerena sam.
Možda će zvučati kao nebitno, ali jela sam maline (moje omiljeno voće). I to puno njih, iz vrta bake i djeda u Čađavici, te su najbolje. Spomenut ću i da sam se tamo popela na onaj košarkaški stup, no po ne znam koji put već. Spominjem to samo zato što mi je palo na pamet i jer je pogled prekrasan od tamo. Da, ni to nemojte reći baki.
Za dva dana putujemo na more. Veselim se plaži, ali propustit ću većinu festivala. Najbolje bi bilo da smo na more išli tjedan ranije, ili da je Špancir tjedan kasnije. No, nije tako. Ipak se veselim plaži.
Vjerojatno bih se trebala početi pakirati.
19.8.2018.
Krećemo! Jutro je, i to rano, Sunce nije niti izašlo. Sinoć sam bila na koncertu, a uspjela sam vidjeti nekoliko žonglera i uličnih performera i pojesti langoš.
Vratila sam se jutros. Neću ni spominjati da sam pakiranje torbi za put dovršavala upravo tad. Nadam se da sam sve spakirala.
Još je jutro, ali sunce je izašlo. Stali smo u Rastokama, pojeli doručak, popili čaj i slušali kako slapovi žubore. A sad natrag na put.
Napokon smo stigli, u mjestašce imenom Lokva Rogoznica, u blizini Omiša. Pauzu smo napravili barem još na tri mjesta tijekom puta: jednom na izvoru Cetine, jednom na brani i jednom za ručak.
Apartman izgleda krasno, ima i ogroman bazen koji svijetli navečer (ne cijelu noć, nemoguće bi bilo zaspati pokraj toga. Do otprilike jedanaest.) i plaža je na tri koraka. Dobro možda malo više, ima milijun stepenica do plaže. Tri koraka zračne udaljenosti.
24.8.2018.
Danas… danas je bio vrlo vrlo dobar dan. Usudila bih se reći i odličan.
Ali prvo da spomenem kako teku dani na moru. Voda je izvrsne temperature, baš prave za kupanje, plaža je, kao i očekivano, prekrasna.Jučer smo bili u Splitu, prošetali Dioklecijanovom palačom. Dan prije toga smo večer proveli u Omišu. Sve je divno i krasno.
A sad natrag na današnje jutro. Bila sam na ziplineu iznad kanjona rijeke Cetine. I bilo je fantastično.
Buđenje ujutro, doručak i odlazak u Omiš. Mama je barem svake tri minute morala spomenuti da se požurim, zamisli tragedije da zakasnim.
Što reći, prva sam došla tamo. I čekala dobrih petnaest minuta ostatak grupe. Kad smo se svi skupili, kombijem su nas dovezli do podnožja brda. Dalje pješke.
Već nakon par koraka evo prve žice, nekako je kratka, i svega metar iznad zemlje. Ta je sigurno probna. Uspješno smo prošli obuku.
Zatim su nas podijelili u grupe i odjednom sam se našla među hrpom turista iz Australije. Srećom govorim engleski pa sam se s njima sporazumjela, yes. Oni krstare brodom po Jadranskoj obali, i jako im se sviđa.
Stigli smo do prve žice. Ta je duga 700 metara i još je skoro 200 metara iznad zemlje. S nama su bila dva vodiča i jedan od njih se spuštao prvi, kako bi nas dočekao na kraju. Toliko se dugo spuštao da nismo ni vidjeli gdje je završio.
Stali smo u red, pokraj male platforme s koje smo se spuštali i čekali. Neki su malo drhtali a neki se smijali. Bez obzira koje od toga bilo, najbitnije je ne gledati dolje.
Prvo sam pogledala dolje. Ma ja se ne bojim. Svašta. Mogu zamisliti kako je onomu koji se sad spušta. Srce lupa i lupa, koljena klecaju, noge drhte i dlanovi se znoje. Ne gledaj dolje. Jao meni, pogledao si dolje, koljena jače klecaju. Ajme meni, što ako ta žica pukne?
Ali ja se ne bojim. Svašta.
Onda zakoračiš prvo jednom a zatim i drugom nogom na platformu, udahneš i samo se pustiš, jaoo (ili možda juhuuu).
Šalu na stranu, bilo je doista nevjerojatno. I, vjerovali ili ne, nije bilo ni trunke straha. Samo čista uživancija. A pogled kad juriš zrakom visoko iznad tla oduzima dah.
Još smo samo sutra tu, i to samo ujutro. Sad je vrijeme za još jedan odlazak na plažu.
U redu, blizu je devet navečer. Samo da provirim na balkonu… To! Bazen je prazan, i svijetli.
– Enea! – zovem sestru – oblači kupaći, idemo u bazen.
Zadnja večer i zadnje kupanje u svjetlećem bazenu. I još ga imamo samo za sebe, divota.
Zadnjih par otplivanih dužina, zadnji kolut naprijed, zadnji stoj u vodi, zadnji kolut natrag. Dobro možda još samo jedan stoj.
Laku noć svjetleći bazene.
26.8.2018.
Posljednji dan Špancirfesta. Taman još stignem otići u lunapark. I pojesti sushi. Nemam blagog pojma kako se koriste oni štapići, ali ta smotana riba s rižom je nešto strašno ukusno.
I kakav divan kraj ljeta. Zanemarit ćemo to što je sve mokro jer je sinoć padala kiša.
Kad bi barem vrijeme moglo sad stati. Barem na još tjedan dana. Uopće se ne bih bunila.
Ali ne može, ili možda ne želi.
Bilo kako bilo škola uskoro počinje. I iako kalendar kaže da još skoro mjesec dana nije kraj ljeta, ipak je. Jer ljeto znači razdoblje bez obveza i bez briga.
Sad odlažem olovku i zatvaram stranicu. Znam da ovo nije papirnati dnevnik ali zvuči puno bolje od: „klikćem ikonicu diskete i zatim ikonicu križić“.
I gle, čak sam u ovaj dnevnik upisala više od tri događaja (iako ne puno više).

Antea Rap, 4. razred gimnazije,

Srednja škola Marka Marulića Slatina