NOVA STARA KUĆA KORNJAČE ISKRE
Livadom, a i šire, brzo se pročula vijest o Vitezovima Proljetne livade. I svi su ih shvatili vrlo ozbiljno. Ne samo kao vitezove, već i savjetnike, prijatelje, doktore, hitnu pomoć… ma tko god se našao u kakvoj nevolji ili je trebao savjet, tražio je pomoć vitezova i oni su uskoro imali pune ruke, krila i peraje posla. I shvatili su svoje nove obaveze vrlo ozbiljno i savjesno.
Brzo su stekli reputaciju vitezova koji drže do svoje časti i pomažu svakome koliko je u njihovoj moći. A raspon zadataka, molbi, želja i pitanja je bio više neko raznolik i blago rečeno svestran.
Bilo je za njih jednostavnih, a za tražiteljice savjeta itekako teških pitanja poput nedoumica Ivančica koje latice odjenuti ujutro, a koje navečer, koliko raširiti listove kad je mirno, a koliko kad puše povjetarac.
Prvi zaista ozbiljniji zadatak pred njih je postavila kornjača Iskra. Ona je bila jedna od najstarijih stanovnica Proljetne livade. Šuškalo se da je već prešla stotku, ali kako se dame ne pita za godine, uvijek je bila blizu stotke.
Poznato je da kornjače svoju kuću uvijek voze sa sobom, što je i inače vrlo praktično. Kad se umore, odmah su kod kuće i mogu u krevet odmoriti. Iskrin problem je bio taj što je voljela brzo putovanje i u jednoj takvoj jurnjavi je naletjela na brežuljak i poletjela kroz zrak kao da se našla na skakaonici. I pri tome je razbila jednu slagalicu na mozaiku svog oklopa. Budući da ju je onda stalno mučio propuh, a da ne spominjemo prokišnjavanje u njenu kuću, zatražila je pomoć kod naših vitezova.
Dugo su vitezovi razmišljali kako pomoći kornjači Iskri, no na kraju se pokazao korisnim Filipov prošlogodišnji posjet radionici izrade ciglica od blata i sijena.
Napravili su smjesu sličnu onoj za palačinke, ali od ilovače i vode. Zatim su nasjeckali slamu i umiješali je u tu smjesu. Kamenjem su ogradili prostor veličine rupe na kornjačinom oklopu i tu napunili svoju smjesu od ilovače i sijena. Kad se takva ciglica osušila, jednostavno su njome začepili rupu na Iskričinom oklopu. Nije više prokišnjavalo, ali je bilo prozračno pa je zahvaljujući sjenu u ciglici, koje je napravilo kao male tuneliće u ciglici, Iskrica sada imala i ventilaciju u kući, a da joj nije prokišnjavalo, a nisu joj više mogli dosađivati ni komarci ni muhe koji su voljeli dolaziti nepozvani u njenu kuću.
Kornjača Iskra je bila izuzetno zadovoljna njihovim rješenjem i u čast Vitezova Proljetne livade organizirala utrku pod nazivom Proljetni kros Proljetne livade. Na utrku su se prijavili mnogi stanovnici livade, čak i obližnje šume, pa i kornjačin najveći konkurent u brzini, gospodin Zec. No mislim da ste već čuli kako je završila ta utrka! Kornjača Iskra je pobijedila, jer jednostavno nije ni pomislila da odustane u ostvarenju svog cilja – otrčati utrku do kraja!
