Moj zavičaj

Zavičaj nema definiciju, to je nešto što cijeli život živi u nama i podsjeća nas na najljepša sjećanja iz djetinjstva i mladosti, na prošlost naše obitelji i mjesta na kojima smo odrasli i koja nikada nećemo zaboraviti. To su svi ljudi koji žive tamo, svaki razgovor koji smo tamo vodili, svaki zalazak sunca u kojemu smo uživali, svaka suza i svaki osmijeh koji su nam se urezali u sjećanja i oblikovali u osobe kakve smo postali. Zavičaj nisu kuće, drveće, planine ili cvijeće- zavičaj su osjećaji koji nas vežu uz njih.
Kuda god kročili, u sebi ćemo nositi svoj zavičaj i sve uspomene koje u nama žive i koje nas vraćaju u neke druge, posebne trenutke. Bez obzira kamo otišli, zavičaj zauvijek ostavlja trag na nama i, koliko god se sve oko nas mijenjalo, zavičaj će nam uvijek biti sigurno i poznato utočište.
Jednog dana odlučila sam krenuti na put, na mjesto gdje je moja majka provela najzanimljivije dane svoga života i mjesto čija šuma, kuće i polja pišu našu obiteljsku povijest. Vozeći se u automobilu zaboravila sam na sve ostalo i obratila pozornost na nestajanje velikih, tmurnih gradskih betonskih divova koje su zamijenila prostrana zlatna i zelena polja i skromne drvene kuće. Precizno napravljenu gradsku cestu zamijenila je uska i oronula cesta prepuna rupa i krivina. Imala sam osjećaj kao da sam došla u neko drugo vrijeme, vrijeme u kojemu se djeca još igraju vani, vrijeme u kojemu se ljudima ne žuri i nisu ogorčeni, vrijeme u kojemu štale nisu prazne i životinje se ne gade ljudima. Gledala sam to selo, mamin rodni Čigoč, i zamišljala kako je bilo u doba kada je moja majka kao mala djevojčica skupljala raznobojno poljsko cvijeće i veselo trčala tim zlatnim poljima za svojim djedom. Tu moju misao prekinuo je zvuk zaustavljanja automobila. Stigli smo. Kada sam pogledala kroz prozor automobila, prepoznala sam staru drvenu kuću koja je ponosno prkosila godinama i propadanju. Bila je to kuća moje obitelji, kuća u kojoj se pisala naša povijest. Prepoznala sam i staru štalu koja je prije puno vremena bila prepuna konja i krava. Iako je sada sve bilo prazno, fotografije iz maminog albuma kao da su oživjele u mojim mislima i preplavile dvorište koje je sada bilo puno događaja i slika iz prošlosti. Jasno sam mogla zamisliti svoju majku kako stoji u prekrasnoj bijeloj narodnoj nošnji ukrašenoj raznim uzorcima žarko crvenoga cvijeća i sprema se za fotografiranje. Mogla sam zamisliti i svoga pradjeda kako na konju galopira do dvorišta i ulazi u njega na svojoj omiljenoj kobili. U glavi sam čula zvukove raznih životinja iz štale i dovikivanja prabake sa susjedima. Gotovo sam mogla i osjetiti mirise sijena iz štale kako se miješaju s mirisima hrane koju je prabaka kuhala. Iz dvorišta koje mi je šaptalo o događajima iz prošlosti moje obitelji, prešla sam preko ceste i malog klimavog, drvenog mostića kako bih došla do šume. Tamo me dočekalo netaknuto prostranstvo prirode. Guste krošnje prastarog drveća samo su mjestimice dopuštale zrakama sunca da prođu do tla. Tek jedna uporna zraka sunca osvijetlila je hrpicu šumskih gljiva koja se nalazila pred nama. Jedino u toj potpunoj harmoniji prirode čovjek se može osjećati mirno i spokojno kao nikada i nigdje drugdje, može se osjećati kao da je dio nečega predivnog, neuništivog i moćnog-vječnog.
Kad sam se oprostila od šume i one uporne zrake sunca, krenula sam prema Lonjskom polju. Tamo sam ugledala mnoštvo životinja koje žive u potpunoj slozi-razne ptice, ovce, koze, krave i konji. Krdo hrvatskih posavaca skladno je putovalo do mjesta gdje će popiti vodu. Sjećam se kada sam prvi put naišla na hrvatskog posavca-njihov ponos i ljepota su nešto što se nikada ne zaboravlja. Bili su to jedni od najvećih konja koje sam ikada srela. Njihova moćna tijela sadržavala su nevjerojatnu snagu, a u njihovim očima krila se beskrajna dobrota i ljubav. I danas tvrdim da su to jedni od najljepših konja koji postoje.
Cvrkutom ptica, letom mnogobrojnih bijelih leptira i kreketanjem žaba u daljini otpratili smo Sunce u Lonjskom polju. Još jednom sam pogledala u nebo i ugledala predivnu crno-bijelu rodu kako ponosno leti iznad svog rodnog kraja. Oprostila sam se i s njom te otišla. Iako se možda neću vratiti neko vrijeme, sva obiteljska povijest i uspomene žive u mom srcu i prate me kroz moj životni put. Jer-zavičaj nije ni mjesto ni kuća, zavičaj je osjećaj. Osjećaj ljubavi i ponosa, osjećaj koji naše srce uvijek vodi kući, gdje god bili.

Gabrijela Mitar, 3. razred

Ekonomska škola Sisak

Mentorica: Lucija Dianežević