Bijeg od zavičaja

Uskoro će devet. Na kolodvoru sam već osam minuta, a za sedam bi trebao stići vlak. Čujem sat i kako mi pucaju kapilare te osjetim krv koja se širi bjeloočnicama – dok kazaljke nesmetano kruže. Krivim ovaj smrad. Pokušavam disati na usta, ali ne pomaže. Sve oko mene je vlažno i prljavo, a sa svakim udahom kao da se pogoršava. Ne bih me začudilo da odnekud iskoči štakor, ugrize me i zarazi bjesnoćom. Ili to, ili nešto drugo. Najednom, netko se zakašlje. Sigurno jedna od šest žena koje su sjedile do mene. Za njih sam pet mogla svjedočiti da su bile vještice o kojima se čita u basnama – s kvrgavim nosom, četiri madeža te crnim mačkom bez najmanje jednog oka. No čak da su imale i metle i kotlić, ne bih mi smetalo, jer odvlačile su mi pažnju od svega ostalog. Ponajviše je tomu pridonijela ona posljednja među njima koja je upravo otvarala svoju drugu kutiju cigareta. Bila je nešto mlađa, a izuzev žutila zubi, očarao me njen ljubičasti šešir. Imao je i pera i bisere – te da nije bilo njega cijela bi se ova prostorija ugušila od sumornosti. Trudila sam se usredotočiti na njih, ili barem na tračnice, ali ostalo je još jedva malo otkucaja da mi bude svejedno. Zavrtjela sam ih sve po već ne znam koji put – štakora, vještice pa i onaj šešir te prije no što mi se moglo zavrtjeti, shvatila kako je vlak stigao – odnosno stiže, vidim mu dim. Čujem i onaj poznat zvižduk te se hitro ustajem. Za mnom se dižu i ostali, ali čine se tako bezvoljno. Vlak je zastao, ljudi izlaze i mi bismo trebali ući, no mene tjera na povraćanje. Još tri minute i devet će. Sat još nije otkucao – zašto je uranio? Što ako ovo nije moj vlak? Što ako se nešto dogodi? Što ako onaj sat kasni i nije tri minute do devet, već dvije, ili jedna? Gluposti, znam, ali ne mogu si pomoći. I nažalost, u pitanjima mi je isteklo vrijeme. Opet sam čula onaj zvižduk. Vidjela i starice i ženu, a zatim i dim. Vlak je otišao, a ja se vraćam kući.

Ovdje kao da je vrijeme stalo. Vidim sat – vidim da stoji nepomično dok se kazaljke oštre i pripremaju za idući otkucaj. No u tom trenutku između, kad su one najnapetije, sve kao da lebdi i treperi. To jest, sve osim mene. Ja ležim na krevetu kao kamen u ribnjaku – lišena mogućnosti pokreta, osjetila i misli. Očiju i dalje crvenih, ne toliko od ispucanih kapilara, koliko od plakanja nakon što je vlak, zajedno s mojom prilikom, utekao. I da, cijelim sam si putem doma obećavala i govorila da idući put odlazim, ali od kakve mi je to pomoći? Lažem samoj sebi jer se bojim suočiti s istinom. Stvarno se bojim i to do te mjere da je teško disati. Ako išta, barem u kući nema onog pritiska. Nema ni štakora, ni vještica, a jedini miris dolazi iz kuhinje gdje mama priprema večeru. Čujem je kako sjecka i zove me da joj dođem pomoći, ali koliko god mi bilo žao, trenutačno jednostavno ne mogu. Ostat ću u sobi i iznova si lomiti glavu dok ne shvatim zašto nisam ušla u onaj prokleti vlak. Trebala sam otići dok nije prekasno – dok su kazaljke još bile tupe. Ali nisam jer ne razumijem što me drži. Koji dio ovog mjesta se ušio toliko duboko u moje biće da odlazak boli? Ne znam volim li one topole, ili jesu li u pitanju zvijezde? Ili me možda obvezala cesta i ljudi? Ne znam – stvarno ne znam. Da sam barem poput onih žena na kolodvoru, ili da me barem ovo mjesto jednako tješi koliko i guši, onda stvari ni ne bi bile tako loše. I nije bila istina kad sam rekla da ovdje nema pritiska. Upravo je u ovoj sobi on najizraženiji. Osjećam ga svuda oko sebe i znam da kad kazaljke opet krenu bit će samo pitanje vremena dok se ne slomim. A onda sumnjam da će biti vremena i za što.

Ne znam koliko je sati, ali izgleda da sam bila zaspala. I mora da sam spavala poprilično dugo jer vani već vidim sunce. I sanjala sam nešto, ili barem mislim da jesam. Možda se varam jer sjećam se platna, ali ne i slike. Čak mi ni boje ne dolaze pred oči. Na tren sam se prepala što ako su me opsjedali oni prikazi s kolodvora, a onda sam se u potpunosti prestravila na pomisao što ako ih budem morala viđati svaku večer. Samo zamisli sve te zagasite tonove – poput onih u truloj naranči, ili plijesni – i na spomen mi se izvrće želudac. Uspravila sam se i sjela na rub kreveta ne bih li se slučajno čega sjetila te zaklopila oči. Prvotno me preplavila crnina, a zatim gotovo poput blijesak ukazalo se i ostalo. Vidjela sam livadu i to bez zgrada, cesta, ili puteljaka. Samo prostrana zelenost odvojena od svega, bez pojma stvarnosti i bez pojma vremena. Vidjela sam nemoguć broj silueta kako poput glumaca i plesača izvode i plešu. Mislim da sam vidjela sebe među njima i to ne kao jednu, već kao mnoštvo. I izvodila sam i plesala scene svojih sjećanja. Bila sam sretna. Nije bilo pritiska i nisam bila poput kamena. Lebdjela sam i treperila u trenutku i upravo sam zbog toga znala da je sve to bio san. Jer jedino u snovima mogu disati tako slobodno. Jedino u snovima mogu opet vidjeti sve što sam izgubila – sve koje sam izgubila i zbog kojih svaki aspekt ovog mjesta boli i peče i podsjeća me na one suze – na sate provedene u zagasitim sobama neprekidno gledajući kazaljke kako odbrojavaju. Ne mogu više, želim van iz ovog mjesta. Želim van – molim te pusti me da odem! Očigledno nisam shvatila, ali cijelo sam se vrijeme tresla. Toliko jako da je mama došla do mene. Pitala me što nije u redu. Rekla sam da je sve u redu, iako ništa nije bilo u redu i zamolila je da ode, ali nije htjela. Opet je pitala što nije u redu, iako ovaj put strože kao da je očekivala odgovor. Šutjela sam. Možda sam mogla lagati samoj sebe, ali nisam htjela lagati njoj – a nipošto nisam mogla reći istinu. „Gledaj,“ započela je : „znam da su ti proteklih nekoliko mjeseci bili teški. I znam da stvari nikad neće biti kao prije, ali vrijeme je da izdahneš, dušo. Držala si sve u sebi i sama sam takva, znam da jesam, ali moramo pustiti.“ Rekla je još da me voli pa me zagrlila i otišla – i bila je u pravu. Dogodila se tragedija i ovo je mjesto postalo mjestom zločina. Nije da ga više nisam voljela, ali nisam mogla voljeti, a da ne osjetim i ono drugo – ono od čega sam pokušala pobjeći. I ovaj razgovor i sve što mi je rekla nije popravio stvari. Nije mi iznenada iscijelio ranu, ne – ali čini se kao da više ne krvarim. I znam da je dug put te da ću više puta pasti, no vrijeme je da učinim prvi korak – i  započet ću ga izdahom.

Uskoro će devet. Na kolodvoru sam s mamom i čekam vlak. Ovaj put odlazim ne zbog sata koji otkucava, već zbog srca koje kuca za nečim novim. Nikad neću zaboraviti ovo mjesto, a ni ona loša sjećanja. Sve me to oblikovalo i naučilo onome što sad idem dijeliti negdje drugdje. I da, ožiljci su i dalje svježi te nisam gotova s padanjem, ali konačno dišem – obje dišemo. Vlak samo što nije stigao i pred kraj sam ih odlučila zavrtjeti sve još jednom – moju mamu, ovo mjesto i onaj san – te prije no što odem, pozdraviti se. Vlak je zastao, vrata se otvore i ja ulazim unutra. Čujem onaj poznat zvižduk i okrenem se po posljednji put. Vidim mamu kako briše suze i maše mi, čak je uspjela doviknuti i volim te prije nego su se vrata zatvorila. Nije bilo dugo dok se lokomotiva pokrenula i ostavila kolodvor tek s pozdravom dima. Znam da sam možda otišla i ostavila ih sve iz sebe, ali vratit ću se – vratit ću se kući!

Zvonimir Benija, 4.b

SS Marka Marulića, Slatina