MIRILA

Kad ulazimo u naše selo ili iz njega izlazimo, nailazimo na Mirila koja se nalaze pokraj ceste. Dok sam bio manji  pitao sam se zašto se ljudi križaju kada prolaze pokraj njih. Danas znam koji je to razlog pa se i ja prekrižim kad tuda prolazim.

U sad već davna vremena, prije sto, dvjesto, a možda i više godina, ljudi su pokojnika nosili na ramenima. Dolazili su i iz susjednih mjesta koja nisu imala svoje groblje. Nekad su pješačili i više od deset kilometara. Kad bi došli na to mjesto, Mirila, spustili bi lijes na pod, a oni sjeli da se odmore. Trebalo je još pješačiti do Crkve i do groblja. Dok bi se nosači odmarali, netko bi lijesu s pokojnikom „uzeo mjeru“. Stavio bi kamen kod uzglavlja i u dno nogu. Otud naziv Mirila. Ponekad bi netko na taj uzglavni kamen uklesao ime pokojnika koji je spušten na to mjesto. Legenda kaže da je na tom mjestu,  na Mirilima,  duša napuštala pokojnikovo tijelo. Kad bi se nosači odmorili povorka bi nastavila dalje.

Danas Mirila služe kao podsjetnik na ta davna vremena i na običaje iz tog doba.  Ražančani se s velikim poštovanjem odnose prema njima.

Jakov Lukić,  4. razred

OŠ Juraja Barakovića, Ražanac

MENTOR: Ana Zekanović, dipl. uč.