Šibicara

Prije nego li sam počela ovo pisati, sjetila sam se smotre literarnih radova na kojoj sam bila prije nekoliko mjeseci. Na toj su smotri moji vršnjaci čitali svoje radove. Radovi su bili različiti po dužini, po temi koju su obrađivali, pa i po načinu obrade teme. No jedno im je bilo zajedničko – svi su bili depresivni. Svi. Svi do jednog. Toga trenutka, dok sam sjedila u učionici u kojoj smo čitali te radove, obećala sam si jedno – iduće ću se godine prijaviti na taj natječaj s vedrim, optimističnim radom. Bit ću drugačija. Nisam više htjela pisati deprimirajuće pjesme i priče. Rekla sam si da ne želim biti ona osoba koja oko sebe širi negativne misli. No, sada sam se našla u nezgodnoj situaciji jer želim napisati tekstić o svome zavičaju.

Ja sam iz Slavonije.

Što reći – gusjenica koja šeta po stolu dok ovo pišem u dvorištu pod sjenicom, starinjske kućice, tamburaši, djedina njiva i bakina bašća, polje iza moje ulice koje svakodnevno gledam kako mijenja boju iz zelene u zlatnu, obitelj, prijatelji, kumovi, rodbina, rijeka Vuka i drvene sjenice uz nju, Kopika, Promenada, kirvaj, klanje, čobanac i fiš, mađarice i breskvice, smrdljivi Martin koji se nekako uvuče u moju čarapu, bicikl, osječki parkovi, vukovarska Ada i osječka Drava, vinkovački kolodvor, sveti Ante u Tvrđi, Gospa u Aljmašu, domaće kobasice i čvarci, traktor koji zablati cijelu ulicu, sajam u Tvrđi svake prve subote, Jug 2, sladoledar Šećo koji obilazi sela, pokretne trgovine, komarci, reklja, lovački dom… Mogu nabrajati još dugo, dugo. Ali neću. To ionako nije niti jedan posto onoga što čini moju Slavoniju Slavonijom.

Svatko ima druge asocijacije na Slavoniju – netko dobre, netko loše. Ali postoji jedna stvar u mojoj ravnici, jedna stvar koju nema nitko drugi. Drugdje je možda zavičaj ljepši. Slavonija nema more ni miris morske soli, nema kršovite planine iz kojih izvorska voda teče u provaliju – mi imamo samo ravnicu, polja i poneko brdo ukrašeno vinogradom. Nemamo mi ni neke egzotične životinje, nego samo piliće, kokoši, guske, svinje, poneku srnu, zeca koji skakuće poljem i fazana koji proleti kraj ceste. Nemamo mi ni mnogo velebnih dvoraca, nego uglavnom skromne kuće. Čak bismo i mi, Slavonci, mogli biti bolji – mogli bismo više podržavati svoje susjede i ponekad kupiti domaća jaja. No, gdje god da odem, nigdje nije kao u Slavoniji, u domu mome. Volim ja vidjeti planine i jezera i doline i mora i dvorce, volim upoznati drage ljude i diviti se ljepotama tuđih zavičaja, ali… Koliko god da sam očarana tuđim krajem, tako me zapravo ti krajevi ostave praznom.

Slavonija je za mene, kakva god ona bila, šibica, iskra koja zapali vatru u mome srcu. To ne može niti jedan drugi kraj, samo Slavonija.

                                      Laura Lazić, drugi razred

Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku

mentorica: Ružica Filipović, prof.

autor fotografije: Dino Šertović