Moj zavičaj

Živeći u Zagrebu posljednjih jedanaest godina, sve sam više svjesna ljepote svoga zavičaja, svoje Hercegovine. Iako rođena u Zagrebu i dalje se smatram djetetom svoje djedovine.

Ljubav prema Rami najviše mi je usadio moj otac, mogu slobodno reći da sam to od njega naslijedila. Moj se otac trudi najviše što može, da ljubav koju mi je usadio prema njegovom rodnom mjestu i našoj djedovini, nikada ne izblijedi. Svaki praznik, produženi vikend koristimo kako bismo posjetili naš zavičaj i naše bližnje koji tamo žive. Spremati putnu torbu za Hercegovinu uvijek je poseban osjećaj. U Rami se osjećam da sam doma više nego u Zagrebu. Osjetiti miris svježe pečene pite, udahnuti svježi planinski zrak, zagrliti svoju baku, e to…to je nešto što se ne može usporediti ni s čim drugim. Uvijek kada dođem u Ramu imam raspored što sve moram posjetiti. Najprije krećem s prekrasnim Ramskim jezerom, a ako ga posjetim u ljetno ili čak proljetno vrijeme onda je plivanje nezaobilazna aktivnost. Planina na kojoj je moj otac proveo veći dio svog ranog djetinjstva, obavezan je dio mog boravka u Hercegovini. Tamo odem odmoriti dušu i tijelo, a ako već ne odmaramo, onda se peče janje, a mi se nezaboravno provodimo jedni s drugima, razmjenjujući sjećanja i stare priče. Uživamo provodeći vrijeme u zajedništvu. Dok je dida bio živ, uvijek je on bio taj koji me je podsjećao na važnost održavanja kontakta s ljudima s kojima si proveo život. Dida je uvijek imao neku priču za ispričati, pjesmu za otpjevati i ples za otplesati. Za mene moj zavičaj više nije isti otkad njega nema, ali zbog njega i dalje pjevam i plešem uz njegove najdraže pjesme, samo sada s knedlom u grlu. Kao mala često sam se gubila po našem selu, jer eto, znatiželja je prevagnula. Voljela sam gledati satima kako potok teče ili sjediti na bakinom grobu pokušavajući se sjetiti trenutaka provedenih s njom, jer je ona umrla kada sam imala sedam godina pa je sjećanje dosta izblijedjelo.

Dosta toga se promijenilo otkad sam bila mala djevojčica, ali osjećaji i sjećanja nikada neće nestati. Istina, nema više dide i bake, rijetka su velika obiteljska okupljanja, ali ja to nosim u srcu, zauvijek. Na kraju svega mogu reći da zavičaj nije jezero i planina, nego ljudi i običaji koji te čine sretnim.

Katarina Ćališ, 1.a

                                                 Gimnazija i ekonomsko-informatička škola Futura, Zagreb