Ulična rasvjeta
Bila ja zima. Temperatura je bila ispod ništice. U jednom trenutku sam osjetila pahuljice koje su se polako spuštale. Digao se mjesec na nebu i zavladala je noć. Polako je otkucalo moje vrijeme da osvjetljavam kolodvor. Opazila sam jednu djevojku koja se šetala njime. Bila je vrlo umorna pa je sjela na klupu koja je bila ispred mene. Svojom svjetlošću sam je grijala. U isto vrijeme dok se odmarala pisala je nekom poruku. Nakon kratke stanke, ustala je i taman kad se spremila ići, jedan dječak uzeo joj je torbicu. Htjela je trčati za njim, ali je bila toliko umorna da je jedva stajala na nogama. S moje lijeve strane opazila sam još jednog dječaka. Bio je poprilično visok. Nisam izdaleka mogla vidjeti kako izgleda. Primijetila sam da hoda u istom pravcu gdje se nalaze klupa i djevojka. Opazio je da djevojka plače pa ju je upitao što se dogodilo. I tako neko vrijeme su oni razgovarali i otišli. Sljedeće jutro opet su se sastali na mjestu gdje su se upoznali. Na kolodvoru je tog jutra bilo puno ljudi, ali mene je najviše zanimalo što se događa između njih dvoje. Od toga dana oni su se svako jutro viđali i družili na mjestu gdje su se upoznali. Iako sam se svačega nagledala od kada su me postavili kao stup koji će osvjetljavati kolodvor noću, mogu reći da je samo ovo bila ljubav na prvi pogled. – Ena Martinčić
Ljudi su čudni. Gledam ih toliko godina i još uvijek ih ne razumijem. Ponekad pređu preko zebre a, nekad potrče pokraj ceste. Još ne razumijem potrebu za svim tim autobusima. Ljudi se mogu micati i bez pomoći autobusa, a ja tu stojim cijeli svoj život i gledam te pohlepne i glupe ljude kako uništavaju ovaj svijet. U svim mojim godinama života vidio sam puno toga, ali mi je samo jedan čovjek ostao u pamćenju. Bila je to hladna zima i vani su bili samo šoferi koji su vozili autobuse. Odjednom dođu čovjek i njegova kćer i uđu u autobus. Njegova kćer je bila bolesna, a on nije imao novaca za kartu pa je molio šofera da ga pusti da ide s kćeri, ali šofer ga nije htio pustiti. Čovjek je uzeo kćer i pao pred mene. Nije se mogao dignuti kada je jedna žena došla i nazvala hitnu. To je zadnji put kada sam vidio tog čovjeka i njegovu kćer. I zadnji put kada sam zapravo htio biti čovjek. – Mateo Petrić
Noću vidim kako užurbani ljudi prolaze, kako autobusi dolaze i odlaze. Vidim kako beskućnici spavaju pod mojim svijetlom. Vidim hladan i mračan asfalt. Gledam kako ljudi puštaju da psi po meni obavljaju nuždu. Jedne noći mojeg je susjeda udario auto i od onda ne svijetli. Događaju se mnoge nesreće od onda. Danas se i moje svijetlo ugasilo jer me udario bezobzirni vozač autobusa. Od tada gledam svoj dom s neba… – Roko Kuzmanović
Stojim na istom mjestu godinama. Svakog dana dočekujem i ispraćam putnike slušajući svakojake priče. Jedne večeri na mene se naslonila jedna starica. Tiho je zaplakala i počela mi pričati svoju muku, iako sam ja jedan običan stup. To je bilo toliko tužno da su mi žice počele iskriti. Pričala je o tome kako je njezin sin jedinac ostao bez posla i kako mora u svijet da ne bi ostali bez stana. Jecala je tako tiho da je nitko osim mene nije mogao čuti. Svaka njena bora bila je natopljena suzama. Ja stup, stajao sam na mjestu i nisam se mogao pomaknuti, a htio sam je zagrliti i zaštititi od svega. Moja svjetlost obasjavala je njeno tužno lice puno tuge. Boljela me svaka žica koja je izlazila iz mene, toliko je bila velika njena bol. Iz mraka pojavio se neki čovjek i prišao starici. Dok je ona brisala suze svojim naboranim rukama, on je nježno zagrli. Bio je to njezin sin koji je tražio. Starica me je nježno pomilovala kao da je znala da je slušam i krenula je sa sinom u noć. Moje svjetlo pratilo ih je dio puta u nadi da će pronaći rješenje. Od toga dana moja svjetlost je oslabila.
Jednog dana, onako iz dnevnog sna, probudio me poznati glas. Bila je to ona ista starica. Dočekala je na stanici sina koji se vratio iz tuđine. Kupili su stan i riješili sve probleme. Kad sam to čuo, upalio sam svoju svjetlost, iako je bio dan. Starica me je samo pogledala i sretno se nasmiješila. Ona je znala da sam ja još tu i gledam je. – Leonora Lea Kukal
Eh, jadan ja, jadni ljudi. Jadan ja što se ne mogu pomaknuti i moram gledati i slušati njihove priče. Zašto ja, ja sam samo ulična rasvjeta. Jadni oni što im se takve stvari događaju, ništa pozitivno. Najbolje bi bilo da se ugasim. – Tomislav Šimac
OŠ Šijana, Pula
