Umag – to je onaj tračak plavetnila

Otišla sam. Otišla sam daleko od svoje obitelji, prijatelja, svog dragoga. Nisu mi život i okolnosti dopustile da ostanem u svome domu, gradu, kraju, zavičaju. Daleko od svega što mi je srcu drago. A gdjegod da se pojavim uvijek isto pitanje „Odakle si?“. Na to je pitanje bar lako odgovoriti. Dolazim iz jednog malog primorskog grada koji je smješten na sjeveroistoku Istre. Zove se Umag, a simbol mu je lav s otvorenom knjigom kao dokaz da je grad u prošlosti mirnim putem prešao u ruke Mlečana. Vidim u očima sugovornika da im to nije dovoljno dobar odgovor, ne nastavljam priču, ne mogu nastaviti priču, nego jednostavno odlazim.

Ulazim u svoj novi stan, sjedam u naslonjač te nastavljam razmišljati o svome zavičaju…to je onaj tračak plavetnila pod kojim me nježna majčina ruka miluje i ljubi za dobro jutro. Njezin mili glas naređuje da se ustaneš jer ona ne želi sama otići do grada na kavu, a kad se ustaneš na taj jastuk legne pas kako bi nastavio spavati još sat vremena pošto mu cijela noć nije bila dovoljna da se naspava. To je ono mjesto gdje se na sred grada posvađaš sa sestrom pa završite zajedno u kazni, a sve to gledaju i one dvije bakice na klupi. Jedna je Ana, druga je Marija, glavne komentatorice u gradu. Anu je muž napustio jer ga je prevarila i sada zavodi svakog dedeka u gradu. Marija se zadnjih 30 godina svađa sa svojim mužem oko ručka i njegovog igranja briškule baš svaku večer. I tako u kazni smišljate kako ćete pobjeći kad mama nije doma, i uvijek naravno bježite u sigurne bakine ruke. Bakina kuća miriše na neki poseban način, na način gdje se pripremaju najbolji uštipci na svijetu i sve vrste kolača među kojima je onaj od višnje…zna ona da nisi baš ljubitelj višanja, ali ga svejedno moraš pojesti jer ne smiješ ostati gladna. Nedostaje mi onaj osjećaj kada jedva čekaš vikend da se cijela obitelj okupi kod noneta na ručku. Uvijek je tu juha koju nono priprema i svaki put objašnjava mami kako da je napravi, ali joj to nikako ne ide za rukom, u sve stavlja previše vegete! Osim juhe tu je i meso s krumpirićima koje je rodbina donijela prošli vikend iz Pazina. Naravno peku se u pećnici. Najukusnija juha, opuštena atmosfera, ljubav, zajedništvo, sve mi to nedostaje. Moj nono, neozbiljniji od šestogodišnjeg bratića uvijek je za šalu ali i potporu. Upravo to šezdesetogodišnje dijete ne bih mijenjala ni za što na svijetu.

Tu je i moje more… najljepši je osjećaj šetati uz more kad je sunčano vrijeme i popit kavu. To je ono mjesto gdje se s prijateljima dogovoriš da odeš navečer đir do plaže, a to završi s noćnim kupanjem i razgovorom do 3 ujutro. Dragi je tu da učini ljepši izlazak sunca nego bilo što na svijetu. Odeš na osamu uz more kada želiš da te svi puste na miru. Sjetila sam se zašto sam uopće počela razmišljati o svome zavičaju. Htjela sam da me svi puste na miru.

Izlazim malo prošetati. Nebo je plavo i sunce sja. Misli su opet tu. Znala sam uvijek da je život čudna zagonetka. Nadam se da će se opet posložiti tako da gledam najljepši izlazak sunca, a nježne ruke da me bude za dobro jutro. Do tada nastavljam šetati…zastanem…pogledam u nebo i zapitam se „Hoće li ikada ovo tuđe nebo biti i moje malo nebo?“.

Petra Vuković,  3. htt

SŠ „Vladimir Gortan“, Buje

Mentorica: Dunja Janko, prof.