Lorena Potnar: Želim živjeti u Hrvatskoj i u 2030. godini

Ljudi često kažu da je Hrvatska mala zemlja, no ja se time ne bih složila. Baš suprotno, male zemlje mogu imati tisuće i tisuće ljepota. Volim reći da se netko ili nešto ne mjeri po veličini, već po srcu koje bije u nekome i za nekoga.

Ponosna sam Hrvatica jer znam da je tu moj dom i nije me briga za veličinu moje domovine. Volim Hrvatsku jer ima 1185 otoka i otočića, jer ima 8 prekrasnih nacionalnih parkova, planine, nizine, predivne gradove, mirna sela. Hrvatska ima najljepše Jadransko more. Valja spomenuti da je zbog Jadranskog mora Hrvatska turističko središte te nas posjećuju mnogobrojni strani državljani koji joj se dive. Želim također reći kako je Hrvatska bogata solju i morskim plodovima te se može podičiti zavidnom gastronomskom ponudom. Domovina je prepuna izvrsnih sportaša kao što su: braća Ivica i Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Sara Kolak, Sandra Perković, sestre Lucija i Ana Zaninović i mnogi drugi.  Ponosna sam na našeg Nikolu Teslu zbog toga što je izumio struju. Imamo svoj jezik, svoje pismo, svoju državu, svoj dom. Najviše od svega veseli me moja Podravina koja je smještena uz predivnu rijeku Dravu, okružena bilogorskim obroncima. Živim u malom mjestu Hampovici u Koprivničko-križevačkoj županiji. Kroz Hampovicu teče potok Hotova i imamo crkvu posvećenu svetom Andriji. Naša crkva izgrađena je 1852. godine, a himnu mog mjesta napisali su učitelji Željko Toplak i mještanin Ivo Vukres. Najviše od svega ponosni smo na Zlatka Zubića jer je iz Hampovice krenuo braniti našu domovinu, ali nažalost nikad se nije vratio. Moje selo pripada općini Virje, a u samom Virju je i moja škola. Ona nosi ime po profesoru i slikaru Franji Viktoru Šignjaru. Virovska župna crkva posvećena je svetom Martinu. Stoga se svake godine obilježavaju „Martinjski dani općine Virje”. Ne treba zanemariti ni druge manifestacije u Virju poput: „Dječjega sajma”, „Virovske prkačijade”,  „Kajkavskog etnografskoga kviza”… Volim slušati podravske anegdote koje mi priča baka, a zabilježio ih je naš zavičajni književnik Miroslav Dolenec Dravski kojemu je i posvećen Kviz u našoj školi. Razmišljajući, mi ovdje imamo sve što je čovjeku potrebno za normalan i sretan život. Ali…  U Hrvatskoj treba mnogo toga promijeniti. Često, gotovo svakodnevno, se žalimo što je porast broja stanovnika iznimno nizak, dok je pad iznimno velik i brz. Zapitamo li se zašto je stvarno tako? Mislim da postoji mnoštvo razloga zašto je trenutno takva situacija u Hrvatskoj, no neki od glavnih su velike novčane obaveze plaćanja državi i iznimno male plaće. Prosječan građanin ne dobije ni minimalnu plaću (minimalac) kada plati režije, i ostalo, a i često se mora zapitati hoće li taj mjesec imati za kruh. Zbog toga većina mladih ne razmišlja o tome da ima više od dvoje djece. Žalimo se i zbog toga što mladi odlaze u inozemstvo, a jedan od većih problema je što  nema radnih mjesta te sve više mladih nakon osamnaeste odlučuje otići iz Hrvatske. Ipak nije sve tako crno i  ima pojedinaca koji se trude nešto promijeniti. Pa tako na području općina Virje raznim mjerama mladim obiteljima pomaže se pri rješavanju stambenog pitanja. Zatim jelovnik u našoj školi je uistinu raznolik i možemo se pohvaliti da je on baš za prste polizati. A osim toga je i vrlo zdrav… Povezano s tim u Hrvatskoj se ulaskom u Europsku uniju primjenjuje od 2013./2014. projekt „Shema školskog voća i povrća”. U novije vrijeme nazvan „Školska shema” jer objedinjuje dosadašnju „Shemu školskog voća i povrća” i „Program mlijeka u školama”. Kao što se i navodi u informativnoj brošuri to je mjera koja ima cilj oblikovanje prehrambenih navika djece školske dobi i povećanje potrošnje voća, povrća te mlijeka i mliječnih proizvoda. Prednost imaju jabuke, kruške, breskve. Tako se i mi možemo pohvaliti da svakoga četvrtka jedemo nešto od navedenog. Ovdje bih samo spomenula da se u našoj školi poseban naglasak stavlja na zdravo povrće jer svaki razred brine o jednoj gredici, u školskom vrtu, onoga što kasnije dobijemo u tanjur u našoj školskoj kuhinji. Sretna sam i zbog projekta „Svi  u školi, svi pri stolu” jer on osigurava besplatnu školsku prehranu za djecu slabijeg imovinskog stanja.  Nedavno je u medijima spomenuta činjenica da se jako puno uvozi hrana u trgovine, što je žalosno jer imamo plodne slavonske zemlje za koje je netko krv prolio (i život dao). Jedna od stavki koje bi se u Hrvatskoj trebale promijeniti je veći izvoz, a manji uvoz hrane.  U budućnosti želim vidjeti bolju Hrvatsku… Tu ulaze veće plaće, što bi pridonijelo porastu broja stanovnika. Više radnih mjesta, a samim time  pridonijelo bi manjem odlasku mladih van Hrvatske. Želim vidjeti Hrvatsku u kojoj puno izvozimo, a malo uvozimo. Želim učiti strane jezike za sporazumijevanje s ostalim narodima u EU, ali ni u kom slučaju ne želim da se u drugi plan stavlja naš hrvatski jezik i naša kultura. Puno toga boljega želim u budućnosti. Znam da kao dvanaestogodišnje dijete ne mogu možda još uvijek utjecati na to, ali znam da Hrvatska može bolje. Voljela bih u budućnosti barem nekako pomoći u njezinom napretku.  Na primjer, borila bih se za prava puka (običnoga naroda), umirovljenicima bih htjela osigurati sigurnu i mirnu mirovinu. Svim učenicima bolje uvjete u školi – manje štrebanja, a više prakse. Mladim ljudima veće plaće i dječje doplatke, što bi pridonijelo porastu broja rođenih. Također bih uvela puno veće doprinose ljudima koji se bave poljoprivrednim gospodarstvom i stočarstvo.

U ovoj godini „Europske kulturne baštine” trebali bismo još više, kroz razne projekte, raditi na zaštiti naše nematerijalne i materijalne baštine koju sam spomenula na početku ove moje priče. Zapravo, u Hrvatskoj bismo samo malo bolje morali posložiti određene pojedinosti i vidjeti vrijednosti u svemu onome što imamo. Mislim da bismo bili sretniji i zadovoljniji. A ja, želim zadovoljna živjeti i 2030. u Hrvatskoj. Potrudimo se zajedničkim snagama osigurati mi zadovoljniju budućnost.