Mirna Rajlić: Pustolovina kišobrana Đure

Kišobran Đuro bio je star i skoro raspadnut kišobran. Kada je odlučio otići van na kišu, tada su počeli problemi.

Nakon što je kišobran Đuro otišao iz sobe ispod stuba i izašao na kišu, izgubio se. Nije vidio svoje prijatelje nigdje, magla i kiša prepriječile su mu vidno polje. Razmišljao je i shvatio da je trebao ostati u svojem kutu i gledati kako trune, ali ništa od toga. Nije se mogao vratiti unutra jer su vrata bila zaključana . Odlučio je otići u pustolovinu. Krenuo je i hodao i hodao, polako jer su mu vjetar, kiša i magla otežavali put. Nakon cijelog dana hodanja napokon je zagrijalo i sunce se vratilo na nebo.

Umoran i iscrpljen sjeo je na pod. Vidjevši sunce razveselio se, ali pogledavši ponovo na nebo vidio je nešto šareno. Odlučio je potražiti to nešto, bilo je šareno, lijepo, čudesno i vrlo neobično za kišobrana Đuru. Dignuo se i krenuo. Prolazeći kroz ulice popločene kamenom, prskali su ga automobili, ali ga ni to nije zaustavljalo. Hodajući gazio je po blatu i lokvama, listići i latice lijepili su se za njega kao priljepci.

Kuće su bile pune mržnje i zlobe kao da nisu obnovljene stoljećima. Nakon dugog hoda kroz te mračne ulice, stigao je do šume.

Šuma je bila jednostavna u dvije boje zelena i smeđa, a s njima su bile i bobice u raznim bojama. Bile su crvene, zelene, smeđe, žute i još nekih boja samo ih kišobran Đuro nije znao.

Hodajući po blatu polagano se počeo utapati u njemu. Kada je to shvatio počeo je trčati i uspio se popeti na drvo. Na drvu je ugledao životinju. Ona je bila smeđa i puna perja. Bila je kao neka debela ptica s malim kljunom. Predstavila se i rekla da se zove sova Ova. Upitala ga je što ga dovodi ovdje u šumu Umu. Kišobran Đuro joj je rekao da traži onu šarenu stvar na nebu. On ju još pitao zašto se šuma zove Uma. Rekla mu je da se ta šarena stvar na nebu zove duga i ima to ime jer je čarobna. Kako to misliš čarobna? – upita je on da ne ispadne da ne zna što znači riječ čarobno.

Rekla mu je da čarobna znači da ima neobične stvari poput: drveće ima oči i vrlo je šutljivo, bobice skakuću gdje god padnu i blato jede sve što stane na njega.

Pomisli da je to neobično i pomalo smiješno. Kišobran Đuro upita sovu Ovu može li ga prevesti do kraja duge. Sova mu kaže da može i rekla mu je da joj se popne na leđa. Letjeli su plavim skoro modrim nebom, oblaci su bili mekani i bijeli kao šlag.

Pogledavši u vrata kuće shvatio da se ova pustolovina isplatila, jer je naučio nešto novo i vidio nešto što se rijetko vidi. Pomisli da bi trebao ponovo u takvu pustolovinu, ali ipak za par godina jer se stare kosti trebaju odmoriti. Ušao je u svoju sobu i počeo je planirati svoje sljedeće putovanje u nepoznato.

OŠ Šijana Pula

mentor: Vladimir Papić