Lejla Mustafić: Slobodna da sanjam
Jedne noći u mojem se snu se pojavila neka baba koja se zvala Rando. Nazvala sam je tako jer je na glavi imala crvenu maramu poput nindže. Ona je živjela u maloj kolibi s krovom od slame, dok su joj zidovi bili od kamena. Tamo je imala veliki lonac sive boje iz kojeg je izlazio gusti dim. Trudila sam se da me ne pogleda, ali ipak me vidjela svojim krvavim očima i zaledila me. Nisam se mogla pomaknuti. Bila sam svjesna da sanjam, ali nekako se nisam mogla probuditi. Odjednom sam skočila iz kreveta. Pretpostavljala sam da me je odledila kada je stiglo jutro da mi ne bi roditelji pomislili kako nešto nije u redu sa mnom.
Otišla sam normalno u školu kada sam primijetila naslov u novinama. Pisalo je nešto toj smrtonosnoj babi Rando. Počela sam sumnjati da je ona živa. Otišla sam normalno doma, a do kuće sam neprekidno padala kao neki pijanac nakon par kapi alkohola. Kada sam stigla doma, počela sam razmišljati kako da uništim tu ludu babu koja kvari dječje snove.
Zaspala sam, a ona se ponovo pojavila. U snu sam bila obučena kao viteška princeza. Imala sam sivi oklop od pravog željeza. U rukama sam držala neuništivi metalni mač. Kada sam počela hodati prema njoj, htjela me zalediti svoji očima. Nije mogla jer sam imala oklop. Dozvala sam svu djecu koja su u tom trenutku snivala da mi pomognu da je uništim. Došli smo do njene kolibe kada se u tom trenutku oglasio jedan od usnulih dječaka imena Krešo. Počeo je trčati prema kolibi i vikati: „Hajmo!“ Sva su djeca krenula za njim. Otvorila sam vrata i usnula djeca su uletjela s mačevima.. Baba Rando je tada miješala nešto u onom velikom loncu. Djeca su pokušavala probosti njeno srce, ali nitko to nije uspio. Ako je netko mogao, bila sam to ja. Kada sam je pokušala, počela je glasno vrištati. Sva djeca su se uplašila i izletjela iz kolibe. Baba Rando se pretvorila u pepeo. Nekoliko minuta kasnije sam izašla drhteći, ali i zadovoljna. Svi su viknuli:“ Uspjeli smo!“ Konačno smo je porazili. Sada su sva djeca mogla mirno sanjati i živjeti svoje snove .
Babe Rando nije bilo punih deset godina. Kada sam otišla sanjati, zaboravila sam da mi je prije nego što ju je skupina djece porazila rekla glasno: „Vidjet ćemo se mi još. Proklete štetočine“ Naravno da nisam povjerovala toj babi jer je bila na rubu smrti. Kada sam legao da spavam i kada sam utonula u san, pojavila sam se na groblju. Ispred groba babe Rando. Odjednom, počelo mi se vrtjeti i pala sam u nesvijest. Kada sam se probudila, našla sam se opet u njenoj kolibi. Potom mi je rekla: „Vidiš vratila sam se štetočino mala“ Ubacila me je u svoj lonac.
Stiglo je jutro i mama me je ponovo probudila. Bila sam slijepa. Stala sam na noge, počelo mi se mantati. Pala sam na pod. Probudila sam se u bolnici s infuzijom u rukama. Stigla je sestra. Izmjerila mi je temperaturu i bila je normalna. Rekla mi je da moram ići na CT glave. Prestravila sam se i počela vrištati. Sestra mi je dala injekciju da se smirim i zaspim. Kada sam zaspala, pred očima mi se pojavila baba Rando. Vidjela sam je i u snu počela vrištati: “Kako si naporna! Pusti me! Jesam li ja jedino dijete na svijetu. Opet ću uzeti vojsku djece kojima kvariš snove.“, rekla sam jasno i glasno. Ona se počela smijati i rekla: „Samo sanjaj mala. Nikad me nećeš poraziti. Sad sam neuništiva. Niti jedno dijete na kugli zemaljskoj me neće spriječiti“ „Ne, ne i ne! To je nemoguće! Niti jedna baba koja ima sedamdeset godina nije neuništiva“, branila sam se i dodala „Više te se ne bojim!“
Probudila sam se u bolnici i doktori su mi rekli da ću morati još malo ostati jer se ne mogu ustanoviti što mi je. Vratila sam se spavati. Pojavila sam se na grobu babe Rando. Bila sam obučena u crno i padala je kiša. Svećenik je rekao da je umrla prirodnom i neočekivanom smrću. Shvatila sam da je nestala kada sam je se prestala bojati. Bila sam napokon slobodna da sanjam svoje snove.
