Valentina Brnos: Mjesečar

Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti.  Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove,  u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao.

Bilo je tako svakodnevno, sve do njegovog desetog rođendana. Na taj je veliki dan bilo pozvano mnoštvo iz sela, prijatelji, rodbina, znani i neznani. Tada se najbolji i najpoznatiji čarobnjak u selu, gospodin Svemoćni, pojavio na proslavi. Ponudio je dječaku najbolji poklon koji je mogao poželjeti – život na Mjesecu. Međutim, postavio je uvjet da s Mjeseca svakodnevno mora čuvati svoje selo od svih opasnosti, bolesti i od svakog zla koje bude prijetilo. Mjesečar je pomislio kako je to prejednostavan zadatak, te je odmah prihvatio čarobnjakov dar.

Svemoćni mahne rukom i dohvati čarobne ljestve, tako dugačke i beskonačne da im se kraja vidjelo nije. Mjesečar pozdravi ukućane i goste, zgrabi najosnovnije mu potrepštine kojih se domislio,  pa se krene penjati prema Mjesecu.

Život na Mjesecu bio je lagodan, Mjesečar je imao predivan pogled na Zemlju, teleskopom je promatrao svoje selo, polja, drveća, kuće i sve što mu je na um palo. Svoj je zadatak, postavljen od Svemoćnog obavljao poprilično dobro, brinući o svemu za što se obećao skrbiti. Sve do njegovog pedesetog rođendana, kada se počela ostvarivati njegova najgora noćna mora. Ona koju je znao često sanjati. Stvorenja iz Začarane šume napala su njegovo selo dok je on odmarao, ista ona bića koja su ga oduvijek progonila u mislima uništila su selo u potpunosti. Šuljajući se u kuće, svakome bi oduzeli snove, i zauzvrat im ostavili noćne more koje bi sadržavale njihove najveće strahove. Ljudi su se mučili, ali noćne more nisu prestajale. Izmučeni od svega pohrlili su u smrt kako bi se riješili patnje i bola.

Mjesečar se svim silama trudio zastrašiti i otjerati demone, ali uzalud. Tako poražen i tužan zbog patnje i bola koji su ostali u selu,  morao se vratiti na Zemlju. U opustošenom selu ostao je potpuno sam, drugih tragova života nije bilo, čak se ni Svemoćni nije pojavio.

Sljedećeg jutra, Mjesečar je ugledao neobičnu kolibu, podsjećala ga je na istu onakvu u kojoj je mnogo boravio dok je bio vrlo mali. Bila je to koliba gospodina Svemoćnog. Ušuljao se unutra, pogledavao i strahovao da nešto ne razbije. Koliba je bila prepuna očuvanih i korisnih stvari. Među njima je bila i „Knjiga čarolija“. Sjetio se kako mu je Svemoćni pričao o njoj još dok je bio jako mali.

„Ovdje vidiš najmoćniju knjigu ikada….. Ona može baš sve! Imaš li neku želju ispunit će se, misliš li nekome nauditi, naudit će mu….. Ali dobro zapamti,  knjiga se može otvoriti samo upotrijebiš li ispravne čarobne riječi!“

Mjesečar je sanjao kako bi se otkrivenjem čarobne riječi mogao poslužiti čarolijom i ponovno se vratiti na Mjesec. Vratio bi vrijeme unazad, spriječio razdor sela, vratio život među svoje seljane i puno bolje se brinuo za njih.

Krenuo je na posao, pregledavao svaku pojedinu knjigu u kolibi, ne bi li otkrio čarobnu riječ. Dugo je to sve trajalo, prolazili su dani, tjedni, mjeseci – već je Mjesečar iznemogao, ali nije se predavao.

Nakon dvije godine proučavanja, uspio je povezati nekoliko riječi koje su odudarale od sadržaja gomile knjiga. Probrao je tako sljedeće:

Čerko, Libro, Mestro…sve nešto besmisleno i u nedogled. A onda izgovori: „Greške koje počiniš, učini da ih ispraviš! Vrijeme sa sobom sve unatrag vratit će, a pogreške, zapamćene biti neće!“  i otvori Knjigu čarolija. Mjesečar je poludio od sreće. Zatim se vratio izgovaranju teško otkrivenih riječi i nizanju svojih želja  „Ooo, čarobna Knjigo čarolija, ja se želim vratiti  životu na Mjesecu, da cijelo moje selo ponovno promatram potpuno netaknuto, da se moji roditelji, prijatelji, seljani i naravno gospodin Svemoćni raduju mojim pozdravima i zahvaljuju mojoj brizi o njima. I još nešto draga Knjigo, meni ono najbitnije……. želim imati posebnu moć kojom ću svaku bolest, zlo ili nevolju spriječiti u budućnosti moga sela.“

Želja mu se  ispunila u tren oka. Našao se na Mjesecu, sjedeći u svojoj fotelji s teleskopom u rukama.