Mia Dobranović: Agust i vještičina haljina

Jednoga dana, šumom se šetao dječak po imenu Agust. Bilo je proljeće i drveće je cvjetalo. Dječak je veselo trčkarao i poskakivao po mladoj travi.

Odjednom, netko ga povuče iza stabla. Agust se prestraši. Tada podigne svoju glavu i ugleda lice ružne vještice. Imala je kvrgav nos i raščupanu sivu kosu.

• Ah, dijete! – rekla je kreštavim glasom.

• Š-što želiš od mene? –  promucao je Agust.

• Moraš mi pomoći –  reče vještica čvrsto mu stišćući ruku.

• Neću! – uzvikne Agust i istrgne se iz vještičinih ruku. Tad počne trčati glavom bez obzira. Srce mu je lupalo sve brže i brže i oblio ga je hladni znoj. Začuo je vješticu kako psuje za njim:

• Pseto jedno šugavo!

Tad Agusta preuzme neobičan osjećaj. Pred očima mu se smrači i on padne. Kad se probudio, ugledao je vješticu. Agust pogleda svoje ruke i zaprepasti se. Umjesto ruku ugleda meke crne šape! Tad pogleda svoj odraz u malom razbijenom zrcalu naslonjenom na zid. Ugledao je malog crnog mačića.

• Što si mi to učinila? – slabašno će Agust.

• Zaslužio si to! Ti si jedno malo razmaženo derište! Pretvorit ću te u čovjeka samo ako mi učiniš uslugu. Jedan grozan vuk iz ove šume ukrao je moju najdražu ružičastu haljinu – reče vještica šmrcnuvši.

• Ti mi ju moraš vratiti!

• Ali,  ja ne mogu svladati velikog strašnog vuka u ovom tijelu! Ja sam samo mala zakržljala loptica krzna – tužno će Agust.

• Nije me briga kako to učiniš! To je jedini način da ti vratim tvoj pravi lik!

Vještica tad odnese Agusta pred veliku vučju jazbinu.

• Ulazi! – zakrešti ona.

Agust stupi u jazbinu tresući se od straha. Tamo ugleda velikog sivog vuka koji je glasno hrkao. Iza njega spazi kičastu ružičastu haljinu na podu jazbine. Agust se svojim malim tjelešcem provuče pored vuka i ustima zgrabi rub haljine. Tad se ponovno pažljivo provuče pored usnulog vuka pazeći da ga ne probudi. Čim je vještica spazila svoju haljinu počela je skakati od sreće.

• Oh, moja draga haljinica! –  reče ona zgrabivši ju.

• Hoćeš li me sada pretvoriti u dječaka –  upita Agust.

• Ah, da, to – reče ona i uzme čarobni štapić. U taj trenutak se Agust ponovno pretvori u čovjeka.

On sretno pogleda svoje ruke i noge. Tad stade trčati glavom bez obzira i pobjegne iz šume u koju se više nikad nije vratio.