Andrea Berić: Ispraćaj
Zazvone teška zvona u znak da će uskoro započeti obred. Jedna mala kapelica oronulih zidova nagurana svjetinom i jedan lijes nasred prostorije. Gorki plač i naricanje svih prisutnih, glasni uzdisaji i vapaji Bogu. Sve do danas nisam mogao ni zasanjati da ću se naći na ovome mjestu, u ovome trenutku i to zbog nje. Ležala je tako nasred kapelice u lijesu, u svilenoj bijeloj haljini i bijelim cipelama, zauvijek zatvorenih očiju. To nije bila ta djevojka koju sam volio više od ovoga bijednoga života. Jednostavno to nije bila ona. Bila je to nepomična lutka, blijede kože i promrzlih plavih usana. Nisam poznavao tu osobu. Poznavao sam djevojku lepršave plave kose, veselih zelenih očiju i rumenih obraza. Poznavao sam toplinu njene kože uz moju, beskrajne poljupce koje sam krao s njenih slatkih usana i najljepše zagrljaje. Stajao sam pored nje i gledao ju. Izgledalo je kao da spava i kao da će se svaki čas probuditi. To se nikada više neće dogoditi, znam. Nutrinu mi je istovremeno ispunjavao očaj, bijes, užas, nevjerica i svi najgori osjećaji koji se ne mogu opisati. Gledao sam tu pojavu koja mi je nekoć značila sve i kojoj sam u potpunosti pripadao. Njena majka bila je pod tabletama za smirenje, iskrivljene vilice i očiju krvavih od cjelodnevnog plakanja. Njen otac je glasno jecao i zapomagao, grlio majku i molio krunicu za spas duše svoje kćeri. Stalno su pristizali novi ljudi da izraze sućut, naguravanje je bilo neizbježno i postalo je zagušljivo. Svatko bi mi pružio ruku gledajući me sažalno i govoreći da izdržim. Došli su svi njeni vršnjaci, vidno šokirani i žalosni, tresući se od groznog prizora koji je bio pred njima. Želio sam da joj bar još jednom čujem otkucaj srca, da joj čujem glas pa makar me nazvala najvećim idiotom, da me zagrli kako samo ona to zna… Želio sam da je ovo samo ružan san koji će nestati čim se probudim, ali to je bila okrutna stvarnost. Bio sam ljut što si je to učinila. Zašto je skočila s mosta u ponor, u hladnu prevrtljivu rijeku? Što je to tako strašno u čovjeku da ga potakne da si oduzme vlastiti život? Zar nisam uvijek bio uz nju i poticao je da se trudi, njen oslonac i rame za plakanje? Zar uistinu nije razmišljala da će uništiti svoj mladi život i ostaviti iza sebe tolike ožalošćene ljude? Pitanja su se nizala jedno za drugim i osjećao sam da me sve guši u prsima i da ću poludjeti. Žamor, plač, molitve postajali su sve glasniji. Ljudi su padali u nesvijest, polijevali su ih vodom, nastao je kaos. Uzeo sam njenu beživotnu, hladnu ruku u svoju. Ruku koja me je nekada čvrsto držala, prsti koji su se savršeno ispreplitali s mojima. Poljubio sam zadnji put najdraži obraz koji je sada bio potpuno blijed, studen. Šapnuo sam da ju volim i da će živjeti makar u mojim sjećanjima, da mi sačuva mjesto kraj sebe na onome svijetu. Onda su zatvorili lijes zauvijek, a ja sam pohranio njenu nepomičnu sliku u sjećanje. Krenula je tužna povorka. Bio je veliki sprovod, došli su svi koji su je poznavali. Njena majka nije mogla hodati te ju je otac morao nositi u naručju. Ljudi su pravili sitne korake, djeca su zaprepašteno piljila u lijes i zapitkivala što se događa. Starije žene su još uvijek molile krunicu i vrištale od boli. Hodao sam uz njena mlađega brata koji je bio premalen da bi shvatio što se događa. Pitao me je zašto je njegova seka u drvenoj kutiji i kamo ju vode. Srce mi se razbilo u tisuću komadića. Uzeo sam ga u naručje i čvrsto privio uz sebe. Svećenik je održavao obred svakoga trena brišući suze rupčićem. Najgori dio je slijedio. Uzeli su lijes da ga bespovratno polože u crnu zemlju. Njeni roditelji su vrištali, preklinjali da to ne učine, molili ju da se probudi. Okupljeni su ih morali smirivati i čvrsto držati na mjestu. Što se više lijes približavao dnu, više sam umirao u sebi, hvatala me mučnina i više nisam mogao razaznati glasove. Toga trena kada su je sahranili u bezdušnu, okrutnu, hladnu zemlju, nisu sahranili samo nju. Sahranili su našu ljubav, život koji smo htjeli zajedno proživjeti, sve naše lijepe uspomene, sve što smo bili i što smo mogli biti. Bacio sam na lijes crvenu ružu i grumen zemlje, a nakon mene su to počeli činiti i ostali prisutni. Još uvijek nisam mogao vjerovati da se sve to dogodilo. Nisam se mogao pomiriti s tim da je ona u tom lijesu i da nikada više neću ugledati njene oči. Krivio sam samoga sebe što nisam mogao izvući tu patnju iz nje koja ju je natjerala na ovakav čin. Vrele suze su tekle i kvasile moje obraze, tako slane i gorke istovremeno. Svi su se već polako počeli razilaziti i odlaziti na misu zadušnicu. Ostao sam još koji tren, a onda je počeo snažni pljusak. I nebo je plakalo, valjda od sreće, što će primiti takvoga anđela.
