Klara Peruško: Ideja

Mrtav je.

Sve četiri u zraku.

Gledajući u malu, okruglu, pufastu životinjicu niz obraz mi je kliznula suza.

-Tako mi je žao. Čekaj, pogriješio sam. Uopće mi nije žao –  pohlepno je nadodao Tomo zureći u zaslon kompjutera.

Pogledao sam Tomu kao da ću mu oči iskopati, ali zbog ukočenog, mrtvog hrčka briznuo sam u plač.

-Ako prestaneš cmizdriti otići ću sutra s tobom prije škole da pokopaš tu beštiju – rekao mi je Tomislav.

Tomo mi je najbolji prijatelj. On je najveći frajer u kvartu. Nije baš dušica prema drugima, ali prema meni je. Čudi me što  se takav lik druži s najvećim štreberom u školi. A to sam, dakako, ja.

Cijeli dan sam plakao pred mrtvim hrčkom.

Dignuo sam se ranije i otrčao po Tomu. Nakon što smo pokopali ljubimca krenuo sam čitati posljednji pozdrav.

Pufi je bio jako dobar hrčak. Želio sam sam ga naučiti repati, plesati step i svirati violinu, ali prerano me napustio. Proveli smo odlično vrijeme zajedno. Od kakanih trenutaka, pa sve do igranja kozmetičara i frizera.

Htio sam ga pitati da li mi može oprostiti što sam mu oblačio haljinice i suknje i što sam mu u srijedu zaboravio dati komadić mrkve.

Jedna djevojčica prošla je pokraj mene i pogledala me nasmiješenog lica.

-Što to radiš? – upitala me.

-Opraštam se s mojim ljubimcem.

-Vi to tako čudna radite. Mi stavimo životinja u kutiju s malo hrana da je ima kada dođe na neba. Potom ga spalimo i bacimo u kanalizacija.

Pogledao sam je čudnim pogledom misleći  da su samo Hrvati normalni. Otrčala je i poslije je više nisam vidio. Zamislio sam se i sjetio da ona ide sa mnom u razred! Uopće je nisam primjećivao ovih nekoliko godina od kada je stigla u trećem razredu.

Tomo mi je oteo papir iz ruke i rastrgao na komadiće.

-Bla, bla, bla. Idemo plačljivko!

U školi sam pozdravio djevojčicu kojoj još ne znam ime.

-Hej kako se zoveš?-  upitao sam ju, no ona je istrčala iz razreda i pojurila na zahod. Da mogu, potrčao bi za njom, ali je dečkima strogo zabranjen pristup ženskom toaletu i obrnuto.

-Krasno, sad me se cura boji, pa više se ja nje bojim.

Nakon dugog čekanja u hodniku škole vratio sam se na sat no nepoznate djevojčice tamo nije bilo. Dok sam se vraćao iz  škole sreo sam ju u parku i htio ostaviti dobar dojam pa sam  uzdigao glavu kao da je ne primjećujem i počeo hodati kao na modnoj pisti. Smijao sam se samom sebi.

• Ooo…hej tu si. Nisam te uopće primjetio – rekao sam.

• Bok – odgovorila je.

-Sreo sam te u školi, ali kad sam došao do tebe pobjegla si.

• Oprosti, moja ime je Greta. Kako se ti zvala.

-Moje ime je Filip, Filip Papić.

-F-i-lj-l-i-p P-a-p-i-c?-  Pokušala je izgovoriti moje ime. Skoro sam se počeo valjati od smijeha, ali nisam imao srca kad sam vidio koliko se trudi.

U parkiću smo bili zajedno samo deset minuta. Ona je samo šutila  gledala u pod pa mi se uopće nije dalo biti tamo s njom.

Sutradan u školi učiteljica je zadala projekt iz povijesti. Morali smo napisati jedan jako važan događaj. Mogli smo  odabrati kontinet, državu, pa čak i grad u kojemu su se dogodila važna povijesna zbivanja. Unatoč mojih dobrih ocjena mrzio sam povijest. Pošto sam najbolji učenik u razredu stavila me s Gretom.

• Filip pomogni malo Greti. Vidiš da se jadna ne može snaći – šapnula mi je na uho i otišla Greti to javiti.

• Haha…..ovo će biti mačji kašalj – pomislio sam.

Dogovorio sam se s Gretom da dođe kod mene. Pošto je bio petak mogli smo raditi puna tri dana. Nakon škole, Greta je došla kod mene s punom kutijom nekih šljokica i trakica.

-Neće nam to trebati. Trebat će nam ovo – rekao sam ljutito.

-Biljke, grančica i stara članci? Ne, ne, ne plakat će biti roza – rekla je Greta.

-Jesi ti luda? Ovo ne smije biti plakat na kojima ćemo prikazivati curice nego biti će prava povijesna petica.

­-Ne.

-Da.

-Ne.

-DAAA.

Obadvoje smo utihnuli. Otišao sam u sobu stopama slona i donio još jedan hamer.

-Ti radi svoje, a ja ću svoje – rekao sam gurajući joj hamer u ruku.

Krajičkom oka primjetio sam da piše o Nizozemskoj pa sam bio toliko ljut da sam joj iz inata krenuo pisati o Hrvatskoj.

Njezin hamer bio je tako svjetlucav i…..i… razmažen, a moj je bio  pravo remek-dijelo.

Kada smo bili gotovi, Greta je otišla kući bez pozdrava. Došla je nedjelja, a projekt još nije bio spreman zato što se nisam složio s Gretom. Išao sam ju potražiti. Našao sam je u istom parkiću gdje obično bude. Prišao sam joj i rekao:

-Oprosti Greta.

-Nema veza, ja sam kriva.

-Više uopće nije bitno tko je kriv. Bitno je to što imamo još samo nekoliko sati do škole, a naš projekt nije gotov.

-Imam ideja!!!! Nađemo se kod tebe za jedne sat.

Potrčao sam kući i čekao Gretu. Kada je ušla u stan nosila je sa sobom onaj njezin plakat i još jedan prazan hamer. Uzela je moj i prerezala ga na pola, taman završetak rečenice.

-Nee!! Što to radiš?

-Šuti, vidjet ćeš.

Uzela je i svoj pa ga prerezala na pola. Onda je moj  i njezin zalijepila na preostali prazan hamer. Ta ideja mi se ideja baš svidjela. Ona će moći ispričati priče o Nizozemskoj tako da ćemo  saznati nešto i o toj zemlji, a razred i ja moći ćemo Gretu ponešto naučiti o Hrvatskoj.

-Vooouuu!!! Ovo je svjetlucavo znanstveni plakat.

Pogledao sam na sat.

-Jako je kasno, trebala bi poći kući –  rekao sam.

-U prava si. Možeš li me ispratiti – odgovorila je.

Došao sam kući i bez pranja zubi legao u krevet…

Spavao sam tako čvrsto da sam dvaput odgodio budilicu, no ipak sam stigao u školu. Obavio sam jutarnje obaveze, uzeo plakat i pošao u školu. Učiteljica nas je prozvala. Bilo me sram zbog šljokica, ali učiteljica je nazvala to pravi timski rad. Greta i ja dobili smo po dvije petice. Učiteljica je još čak par puta nakon nastave škicnula plakat. Mislim da su joj se svidjele zanimljivosti Nizozemske ili je to samo uzimala šljokice s plakata i stavljala na kosu. Sve u svemu Greta se sprijateljila s djecom iz razreda.

Usput Tomo se zaljubio u Gretu i postao je prava dobrica.

A ja? Ja sam se zaljubio u povijest.