Sergej Žiković: Dva neobična grada
Sjedio sam u svojoj sobi, zurio u prazan papir i krenuo pisati:
Jednom davno postojala su dva grada, Strogyard i Stroyird. Bili su spojeni velikom dugom. Na vrhu duge bilo je blago koje se nije smjelo dirati jer tko god bi ga dotakao, postao bi bezobrazan i zao. Bilo je to začarano blago, ali toliko lijepo i primamljivo, da ga je svatko htio barem dotaknuti. Zato je stavljeno na vrh duge da do njega ne može svatko. Blago nije bilo škrinja sa zlatom i dijamantima, ne, ništa takvo… bili su to leteći tepisi i šarena hrana. Svaki grad imao je svog mudraca. Strogyardski se zvao Mexen, a Stroyirdski Yidal. To nisu bili veliki gradovi, imali su nešto više od četiri tisuće stanovnika. U Stroyirdu su se na trgovima prodavali popularni šećerni štapići, a u Strogyardu popularni veliki keksi. Nije to bilo bez veze, jer se gradonačelnik Stroyirda zvao Gospodin Šećerni Štapić, a gradonačelnik Strogyarda Gospodin Veliki Keks!
Strogyardci i Stroyirdci nisu se baš voljeli jer su Strogyardci u restoranu „Šarena Hrana“ jeli šarenu hranu koja ih je pretvarala u crvenonosate zle klaunove koji su onda radili nered u Stroyirdu. Nespretni Stroyirdci su se, sa druge strane, letećim tepisima zabijali u visoke nebodere Strogyarda u namjeri da idu u Strogyardsko kino. Stroyirdci, naime, nisu imali kino.
Što se sigurnosti tiče, Strogyard je imao Puznu policiju. To su zapravo bili šumski crvi s bodljama, a Stroyird je imao tzv. „Aladdinsku policiju“ – policiju na letećim tepisima. Sigurno se svi pitate zašto Aladdin? Pa, Stroyirdci su vjerovali da je čarobnjak Aladdin pomogao Yidalu da nađe leteće tepihe i zbog toga su mu bili iznimno zahvalni. U Stroyirdu su Aladdinu napravili veliki spomenik od šećenih štapića.
Razlog netrpeljivosti među gradovima leži u ne tako davnoj prošlosti. Naime, današnji Strogyardci i Stroyirdci bili su pripadnici plemena Yago-Tsi. Preko područja plemena Yago-Tsi išla je ona velika duga, a mudraci Mexen i Yidal su zapravo bili braća. Sve je bilo sjajno dok na njihovu zemlju nije došlo neprijateljsko pleme Me-Xasen. To pleme zavelo je mladog Mexena i okrenulo ga protiv brata rekavši mu da pokupi svo blago s duge. Mexen je stigao na vrh duge te je uspio uzeti samo šarenu hranu. Leteći tepisi ostali su na dugi. Pleme Yago-Tsi se tada podijelilo na današnji Strogyard i Stroyird. Strogyardci su pod vodstvom Mexena nastavili živjeti sa nekim pripadnicima plemena Me-Xasen, a današnji Stroyirdci počeli su živjeti uz vodstvo mudraca Yidala. Yidal je sa vrha duge uzeo leteće tepihe i donio ih Stroyirdcima. Kad su se odvojili, u Strogyardu je ostalo kino koje su oba plemena jako voljela. Od blaga s duge, oba su se dijela plemena promijenila. Strogyardci su od šarene hrane postajali zli, a Stroyirdci su se nasilno i nespretno zalijetali letećim tepisima u njihove zgrade u namjeri da dođu do kina. Puzna i Aladdinova policija stalno su se sukobljavale i svemu tome nije bilo kraja. Gradonačelnici su se svađali, pa dogovarali, ali ništa nisu mogli promijeniti zbog tvrdoglavih Strogyardca i Stroyirdca.
Pišući priču o njima, osjetio sam nemir, a onda uzbuđenje. Našao sam se najednom usred nepoznatog grada. Pored mene je nešto prohujalo. Podigao sam glavu i vidio ljude na letećim tepisima. Pitao sam ih gdje se nalazim, no nitko mi nije odgovarao. Osjećao sam se beznadežno i mislio kako mi je potrebna pomoć te se odjednom, ispred mene, stvorio stari Yidal. Imao je plavu kosu, bijelo odjelo i velike crne cipele. Takvim sam ga i opisao u priči pa sam bio sto posto siguran da sam u Stroyirdu. Dok sam razgovarao s njim, pored nas pojavio se nekakav stroj. Bio sam veoma zbunjen i imao neki loš predosjećaj. Na stroju je pisalo ”YAMUXA FA NAYO” te sam od Yidala saznao da to znači ”Stroj za kidnapiranje”! Jako sam se uplašio jer nisam znao koga će kidnapirati. Rekao mi je da su stroj poslali Strogyardci kako bi me odnijeli u Strogyard i kako on tu ne može ništa. Stroj me nosio toliko velikom brzinom da sam morao zažmiriti. Kada je stao otvorio sam oči i vidio klaunove kako se bore sa ljudima na letećim tepisima. Našao sam se usred borbe. Kuće su se rušile, šećerni štapići i keksi letjeli su zrakom, a uz to su se odnekuda pojavili i neki čudni roboti. Poželio sam da sve to prestane. Zamutilo mi se pred očima. Nisam ništa vidio. Sve je utihnulo. Osjećao sam se čudno. Kao da ću se rasprsnuti u male dijelove. Pomislio sam kako bi jako htio biti doma.
Na svu sreću, opet sam se našao u sobi, za stolom pišući priču, no sve se obrisalo. Moj papir za pisanje ostao je prazan. Bio sam zbunjen. Nisam znao što se dogodilo s gradovima. Ako vi čitatelji mislite da ih možete naći na ovoj praznoj stranici u koju zurim, javite mi, da znam. Zabrinut sam za njih! Nikad se ne zna, možda zajedno otkrijemo što se zapravo dogodilo.
