Marijana Đukić: Pjesma posvećena majci

Ženo, djevo,

Bliži se dan kad si me rodila, a tako sam ti daleko.

Da poljubiš me u čelo,

Ženo, djevo,

Zove te tvoj čedo.

Slaviti ću postanka svoj, a ni hvala nisam rekla..

Ponekad su hladni ovi putevi,

Ženo, djevo.

Nema ognja moje majke,

Niti njenih ruku izbrazdanih od života,

Brige ne mogu skriti bore smijalice,

Kao što rijeke ispiru sjećanja.

Ženo. Djevo.

Da li se zgasnuo dan, svanula li je noć?

Kakve li su boje čempresi mog djetinjstva?

Na kojem li proplanku moj grijeh oplakuje kajanje?

Nema više onog istog žara,

Ženo, djevo.

Previše je bura vijalo kroz pustoš njenih nadanja,

Razočaranje

Ženo, djevo,

Hladni mač kroz vrelo srce.

Pokora nosi svoj danak, kao lasta mir za repom svojim,

Golub granu masline.

Dopusti da ti noge operem, postanku postanka mog,

Nek’ tišina govori riječima mojim.

Hladne su noći bez ognja tvog,

Ženo, djevo.

 

 

---

PS: Marijana, sretan Ti rođendan!