Vladimir Tomaš: |Na mladenačkoj samrti|
Razrezali smo meso
i presjekli tangente tijela,
zaustavili dotok krvi
i prolijevali se kiselinama,
utopljeni u bezdušnost
izlučivali smo modrice…
Rebra.
Tuđa tijela. Svoja. Ničija.
Nismo vjerovali,
a sada se bojimo vjerovati.
Jer vjerujemo da ne vjerujemo…
Svejedno.
Preslažem sve slike u predviđanjima,
struje u neuronima,
a onda u snovima viđam pokojnike,
u našem zajedničkom paklu rađam mrtvace.
Već rođene. Umrle.
Gušim se u suzama dubljim i težim od onih običnih
po tko zna koji put,
i opet ću…
Zbog sebe. Tebe. Svih nas…
Uzaludno.