Ples na kiši

Tijelo ti se usidrilo na rustikalnom, talijanskom naslonjaču.

Miruješ ukočeno, prekrivena bodljikavom, vunenom plahtom.

Osjećaš  kako ti se stopalo grči, nespretno se pokušavaš namjestiti u položaj za odmaranje, ali  ti se trenutno to čini toliko izazovno, nevjerojatno komplicirano.

Crno-bijeli sat sa cvjetnim uzorcima pakosno te upozorava da je već prošlo četiri.

Znaš da se trebaš opustiti, tjeraš se na prethodno isplanirani odmor, onaj kojeg se sa sigurnošću trebaš otarasiti kad kazaljka pokaže na pet.

Sve je to tako napeto.  Znaš što te čeka, znaš što treba odraditi, ali ipak, to se čini tako daleko, jedva primjetno: tvoj ured, onaj nadređeni sa lošim tupeom, ona ljubičasta klamarica i kaktus što nikad ne procvjeta.

Sve je tako mutno, a opet toliko blizu, svježe.

Guraš glavu u mirisne jastučiće, prekrivaš oči dlanovima. – Spavaj! – naređuje ti tvoja organizirana polovica i maše ti fluorescentim rasporedom ispred lica.                                                                                                                               – Spavaj, tako da možeš raditi.

Znaš da ima pravo, želiš je slušati, ali jednostavno nije dobrodošla.

Tjeraš je brzim pokretima, bacaš na nju prošlotjedna izvješća, samo da ušuti, samo da… Izgleda da si je otjerala, sakrila se negdje, mora da čuči, pažljivo sakrivena u nekom zakutku tebe.

Smješkaš se opako i bezobrazno, osjećaš slatko grizodušje kako ti ispunja nutrinu.

Bojažljivo otvaraš vrata nekoj pobunjenoj, novoj, neočekivanoj, ali neopisivo potrebitoj, drugačijoj tebi.

Znaš što slijedi, ona preuzima kontrolu, iako nespretno, iako samo na trenutak, iako možda sa gorko-slatkim posljedicama, u drhtavom iščekivanju, prepuštaš joj se.

I grozničavo uzbuđena, kao djevojčica, pitaš se što li će biti.

Očekuješ provod koji ćeš požaliti, noć o kojoj  nećeš govoriti, trenutke koji će te atipično zadovoljiti.

Ali ne.

Jednostavno to nije to.

To nije ono što ti treba.

A ono što želiš?

Možda, ne znaš.

Ali što ti treba, zasigurno i stopostotno ne.

Stojiš, u pletenim čarapama s likom Minnie Mouse, na ledenim kuhinjskim pločicama i gledaš maglom orošeno staklo prozora.

Najednom, odgovor ti se otkriva sam od sebe.

Čuješ ritmično poskakivanje kapljica po staklu, sviraju simfoniju, samo za tebe, samo ti ju možeš čuti.

To te zabavlja, osjećaš se počašćenom.

Znaš što ti treba, jer gdje je muzika, tu je i ples.

Nezgrapno podižeš ruke iznad glave, pokušavajući imitirati balerine što si ih vidjela na prijenosu novogodišnjeg koncerta.

Čini ti se da si jednako graciozna  dok sve svoje napore ulažeš kako bi odradila savršenu piruetu.

Ali izgleda da kapljice protestiraju. – Ne u stanu! – čuješ kako viču.

–  Vani! Dođi, pleši vani!

– Ne mogu se bacakati po ulici. – odvraćaš zbunjeno.

Muk s druge strane, mora da si ih razočarala.

Tad se ponovo javi onaj nekonvencionalni dio tebe i šalje ti upit – A zašto ne? –

I stvarno, misliš  – Da! Da! Zašto ne?

Simfonija se nastavlja, ovaj put jače, brže, glasnije.

Čuješ crescendo, osjećaš ga u sebi, u svojim venama.

Navlačiš pufnaste papuče i za dva broja prevelik džemper, onaj koji si ukrala tati zadnji put kad si bila kod roditelja doma, ali kako on još nije zvao da pita za njega, zaključila si da je to u redu.

Sat na cvjetove pokazuje deset do pet. Guraš si tu sliku duboko u zaborav dok kliziš niz stepenice u hodniku,  puna elana koji je napokon pronašao svoj izvor u tebi.

Kako? Kad?

Nemaš pojma, ali najbolje od svega jest da nije ni bitno.

Silovito i priznat ćeš, predramatično, otvaraš vrata od haustora i izlaziš na mokar beton.

Ćutiš svježinu zraka, miris vlage ispunja ti nosnice i miješa se sa sokovima u tebi, stvarajući slatku kombinaciju koja te nosi usprkos vjetru što ti  nemilosrdno šiba lice.

Podižeš dlanove visoko, više, prema  cumulonimbusima.

Kaplje ti milosrdno kvase obrve i spuštaju se obrazima, trzneš se kad ti upadnu u ovratnik.

Okrećeš se u nepravilnim  elipsama, teturaš u ritmu i melodiji oko sebe. I smiješ se, luđačkim i bezrazložnim grohotom koji i tebi već ide na živce, ali nešto u tebi, nešto luđačko, poželjno i životoljubno ne dopušta ti da prestaneš.

Otvara ti se duša, napokon shvaćaš, napokon vidiš. Draž svježine oko sebe, slador umirujućeg zvuka, radost koja izvire iz postojanja sad i tu.

Susjedi te promatraju ispod oka, šalju zle komentare u tvom smjeru.

Trafikantica sočno opsuje zbog trenutnog nevremena, srednjoškolcima se gase cigarete na kiši. Majka trpa djetešce pod kaput dok ono, ushićeno pokazuje prstom na tebe.

Sad si već sama na trgu ispred zgrade.

Svi su već u svojim nastambama, precijenjenim stančićima, pognuti sjede u uredima.

Samo poneki prolaznik, kašljući i pljujući, baci pogled na tebe, skupa s nekom  zajedljivom primjedbom.

Ali nije te briga, nikad te nije manje bilo briga.

Jer ti znaš nešto što oni ne znaju, nešto što mnogi možda nikad neće ni znati ili će se praviti da znaju ili će se truditi da doznaju, ali neće uspjeti.

Jer ti, jedna obična i svakodneva ti, ti to znaš, i sad kad znaš nikad nećeš moći zaboraviti: Život je lijep! Lijep, lijep…

 

Autorica: AV