Vito Jambrošić: Brat
Noć, tama, mrak…baš kao u tunelu. No već stara poslovica kaže: “Na kraju svakog tunela dolazi svjetlost„, tako je bilo i te noći. Usred tamnog mraka obasjala me svjetlost.
Da, doslovno me obasjala svjetlost! Mirno sam spavao kad me obasjala svjetlost iz hodnika. I odjednom: “AAHH, Sandra, jesi dobro?! Sad te odmah vozimo u bolnicu“. Brzo sam utrčao sobu moje mame, kad u njoj moj djed i baka. Kad me mama ugledala, nasmijala mi se i rekla: “Čuj Vito, izgleda da budeš danas napokon dobio brata, vidiš kako me trbuh boli. Bio sam bijesan, nitko nema pravo da zbog njega moju mamu boli trbuh. No onda sam proanalizirao rečenicu i „Hura, dobit ću malog brata kojeg ću moći zezati i igrati se s njim“.
Brzo smo odvezli mamu u auto i krenuli prema bolnici. Kad odjednom moja mama zaviče: “Pukao mi je vodenjak!“ Mislio sam: „Kakav vodenjak? Je li to nekakva životinja? Zašto puca?“ Prije nego sam uspio išta pitati, moj djed je parkirao auto i odevo moju mamu u bolnicu, a ja sam ostao s bakom u autu. Baka mi je rekla: “Mama mora ostati u bolnici sa doktorima da joj pomognu da rodi tvog brata.“
Bojao sam se, mama će biti u bolnici bez mene i neću biti tamo da je branim i grlim. No baka mi je rekla da će se doktori dobro brinuti za moju mamu. Kad smo se vraćali doma bio sam tako umoran da sam zaspao u autu. Sutradan me baka probudila i rekla: “Vito, želiš vidjeti svog brata?“ Pa naravno! Došli smo u bolnicu, i tada sam vidio da se netko ušuškao mojoj mami u zagrljaj. To je bio moj mali brat Toma! Bio je malen, lagan i predivan. To mi je bio jedan od najsunčanijih dana u životu! Dobio sam brata!
Taj mali je bio prava maza, mama ga nije htjela pustiti iz zagrljaja. No jako ga volim, jer taj mali čini moj život svjetlijim i sretnijim a što je život bez svijetlosti i sreće?
