Barbara Grgić: KAŠTELAN U SNU OD KAMENA

Legenda kaže ovako:

–  18. prosinca godine Gospodnje 1919. rodio se u Zakučcu pokraj Omiša, Jure Kaštelan, u vremenu kad su u književnosti vijali vjetrovi moderniteta. U to vrijeme su se u svijetu događale čudne stvari; proglašena je Mađarska sovjetska republika, u bijelom Zagreb gradu je osnovan Jugoslavenski nogometni savez, Njemačka je potpisala Versailleski ugovor.

Od svih Kaštelanovih vršnjaka, spomenut ću samo neke koji su kako se kaže, ostavili utjecaj na ovaj crno bijeli svijet; Eva Peron, prva dama Argentine, Ante Bilobrk, narodni heroj, Viki Glowacki , hrvatski glumac.

Između tih svih povijesnih crtica o velikim događajima i velikim ljudima, o malom Juri piše da je rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji i da je pri školovanju imao par prebacivanja iz jednog sjemeništa u drugo. Kakav je bio mali Jure?  Jeli bio nizak ili visok, mršav ili bucmast? Je li imao plave oči ili zelene? Je li imao pjegice? Koje je bombone volio? Je li bio vragolast?

Majka mi je pričala da sam znala uzeti toalet papir i razvući ga po cijeloj kući cerekajući se cijelo vrijeme. I da sam se znala popeti na stablo jer sam tako mislila da ću ubrati oblake pa nisam htjela sići s njega jer ih nisam mogla ubrati, a bojala sam se sići dolje. Bojala sam se visine.

Na ono malo slika što sam pronašla po koje kakvim knjigama i internetu vidim zamišljenog gospona koji me frizurom podsjeća na Elvisa, a crtama lica na mog vječito namrgođenog i čangrizavog djeda. Ne mogu znati je li stvarno takav bio, umro je sedam godina prije mog rođenja. Priča se da je bio dobar čovjek, pomalo buntovan za vrijeme studija zbog sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama zbog kojih je bio uhićen. Čak je i u svojim pjesmama pozivao na otpor i revoluciju. Tko zna što mu se dešavalo u mladenaštvu. Što je u njemu izazvalo toliki otpor? Da li je htio mijenjati svijet? Možda je htio promijeniti sebe. Možda druge.

Znam da sam ja prije dvije godine zagovarala jednakost za sve i prepirala se s majkom da mi pusti mačku u sobu, nema veze što se koti svako 3 dana. Što je radio kao mladić kad mu sve dojadi i odluči se ispuhati? Da li se otišao istrčati, pisati, pušiti, polomiti sve živo po kući, izderati se na slučajne prolaznike ili je sve držao u sebi i prešutio? Možda je plakao. Kad sam ljuta, prošetam u malo zabačeno selo, desetak minuta od kuće, gdje nema stanovnika osim osamdesetogodišnje starice i njenog dvije godine starijeg susjeda. Popnem se na ravni krov bivše garaže, sjednem i promatram svoj mali gradić u daljini. Tamo dolje bi se moglo događati bilo što, a ja za to ne bih znala. I u mojoj se glavi tada događa štošta što nitko ne zna, jer me nitko ne vidi. Tamo sam gore, sama, savršena u svojoj pojavi.

Ponekad se isplačem pa kroz mutne oči vidim kako se polagano pale gradska svijetla i odlazi posljednji vlak za nigdje. Magla se miješa za dimnjacima i gradskim smogom. Sunce zalazi za plavo-rozo nebo. Ponekad prebrojim avione na nebeskom svodu, ponekad gledam više kako pada, ponekad zurim u nebo i tražim oblake različitih oblika. Nikad se nisam pitala što je Jure radio u svom životu, baš kao što se on nije pitao što će jedna cura rođena sedam godina poslije njegove smrti raditi u svom. Ali sada se pitam. No hoće li se on ikada pitati, čak i na nebu, kakva sam ja kad sam ljuta, ili koji su mi najdraži bomboni. Ako se jednom sretnemo negdje gore, neka za mene pripremi 505 jer ne volim karamele zato što mi se zalijepe za zube. A ja ću mu donijeti sve vrste što se budu izmislile dok se mi ne nađemo, jer ne znam koji su mu omiljeni bomboni. Možda ih čak nije ni volio. Nigdje to ne piše.

Općenito, kad se pišu biografije, ljudi kreću od imena, godine rođenja i uspjeha. Jednom kad budu pisali biografiju o meni, čak i ako ne napravim ništa po čemu bi me mogli pamtiti, netko će već jednom napisati- bila jednom smeđokosa djevojka, prosječne visine i madeža koji su činili zviježđe maloga medvjeda na lijevoj strani lica. Ako im je baš toliko stalo da napišu godinu, neka to bude na način da ne kažu da je iste godine poginula lady D. u Parizu, neka radije kažu, rođena na isti dan kao Oprah Winfrey. Zamišljala se kako će i ona jednog dana sjediti u sličnoj fotelji i biti dio hollywoodske zvjezdane prašine. Ili rođena iste godine kad je izašao Donalsdonov “Danteov vrh” ili Spielbergov “Jurski park”. Nemojte im dozvoliti da napišu Titanik. Zaspala sam negdje na sredini filma. Voljela je sjesti u osamu i promatrati grad u daljini i oblake u visini. Premda tako malen grad, zamišljala je da je u Amsterdamu ili Varšavi. I tako, gledala je dok se sva svjetla grada nisu upalila, a na nebu umjesto oblaka gledala zvijezde i tražila malog medvjeda koji se poklapao sa onim na njezinom licu.

Jednom je sanjarila o gospodinu Kaštelanu. Otvorenog srca, prihvatila bi sve njegove mane, ono što ga čini čovjekom, isto kao što bi on prihvatio njenu beskonačnu težnju ka ispunjenu svakog dana. Carpe diem režim. Sjedeći na tom kamenom krovu, sanjareći o koje kakvim ljudima koji se pukom slučajnošću nikad nisu sreli, pitajući se kakvi su stvarno bili, daleko od zapisa i biografija po knjižurinama i internetu, gledala je u daljinu i slušala posljednji vlak kako odlazi za Nigdjezemsku, ćućala bombon 505 s crtom. Crtom jednakom kao onaj trag aviona po danu, koji se noću pretvara u trepetljikavi sjaj. Poput neonskih reklama za velike izloge ili kockarnice u Las Vegasu koje se čas pale, čas gase. Koliko se samo malo može reći o ljudima. A koliko puno maštati o njima. Ili ako ste imali priliku poznavati ih, prisjećati ih se. Tada bar znate jesu li crte lica stvarne i je li Jure stvarno bi namrgođen ili je to zbog bljeska nekvalitetnog fotoaparata. I kad budu pisali moj datum rođenja, neka radije kažu da sam rođena prijevremeno, a da se majka mučila sa mnom 14 sati i na kraju me rodila na carski pa je cijelo djetinjstvo govorila da sam carica u svom carstvu od snova. A Jure, Jure u snu od kamena. Hip-hip, Jura! Hip- hip za sve ljude koje nisam poznavala, niti ću. Vole i oni neke bombone.