Ali nisam.
Da sam pametnija, ti ne bi bila tako blizu.
Ne.
Da sam pametnija, vidjela bih nešto osim mutnog crnila tvojih smeđih očiju.
Da sam pametnija, ne bih sad pisala u tim klišejima, poput tvog daha na mojim usnama, mojim prstima na tvojim bedrima, znanja o nekoj drugoj koju si ljubila.
Da sam pametnija, ne bih sada pisala ovo sranje koje sam pretenciozno i puna sumnji nazvala poezijom, odbacivala sva naučena pravila osim ritma i ljutnje, te bezočne pomutnje, i žudnje koju sam trebala ostaviti u sobi zajedno s poluispijenom čašom votke po kojoj su ti usne imale okus.
Da sam pametnija, ne bih sada pisala o tebi, ne bih te utjelovila kao subjekt ove konfuzije na papiru koji, oprezno presavijen u zadnjoj stranici moje bilježnice, pored slike tvojeg razderanog koljena, tiho viče svijetu „vidi, postojim!“ i čeka na osuđivanje moje zbunjenosti i iščekivanja poštenog završetka.
Nekog završetka koji ne glasi,
„Oprosti, ja sam zaboravila. Nisam smjela.“
Autorica radova i u tekstualnom i u slikovnom obliku: LP
