Povratak u djetinjstvo
Bilo je to u drugom polugodištu osnovne škole kad smo preselili iz seoskog predgrađa u gradsko predgrađe, kako ja to velim reći. Naime, preselili smo s jednog ruba grada, više seoskog na drugi rub grada, više gradski. U onom seoskom djelu su bili još kokošinjci, ponegdje WC još u dvorištu, a ovaj gradski dio su bili stanovi, sa WC-ima unutra i bez kokoši. No odmah preko ceste započinjala je priroda, polja, livade, šumica. I kakav bi ja to bio dječak da nisam krenuo u istraživanje te prirode.
Još i danas se sjećam tog dana, jednostavno sam samo hodao i hodao kad sam konačno prešao preko nekog nasipa i otkrio jezero. Pravo pravcato jezero, sa otočićima, ograđeno šumom. Osjećao sam se kao Kristofor Kolumbo. Ma koji Kolumbo, kao dobitnik Eurojackpota!
Uvijek se rado toga sjetim, a sjetio sam se i danas, kad sam krenuo u svoju dnevnu kondicijsku šetnju. Igrom slučaja opet živim u onom djelu grada iz kojeg sam kao klinac odselio. I sada je to predgrađe, samo gradsko predgrađe sa zgradama tamo gdje su u vrijeme mog djetinjstva bila polja.
Granica tog današnjeg predgrađa je zaobilaznica, kojoj su s druge strane, na sreću, polja i šumarci pa možeš reći da ideš u šetnju u prirodu.
I tako šećem danas tom prirodom prisjećajući se svog djetinjstva. Te livade, ta polja, to su nekad bila naša dječja igrališta, naša lovišta, naša odmarališta. Kad si ogladnio, nabrao si na livadi malo kiseljaka da možeš prevariti želudac i dalje ludovati, a kad bi ipak krenuo kući na ručak, bilo je uvijek dovoljno poljskog cvijeća da ga nabereš za mamu ako si nešto uprskao, recimo poderao hlače ili razbio nos.
Prolazim pokraj polja bundeva, mi ih zovemo tikve. Znali su nam prefrigani starci reći da možemo ići napraviti tvrđavu od tikava, a samo smo im skupili tikve na jedan kup da njima bude lakše. No mi smo bili sretni u igri.
Odmah pokraj grah dokle ti oko seže. Bilo je zanimljivo lupati po ljuskama da puknu i grah ispadne van, no tu je već dječja zainteresiranost padala, nije nam se dalo dalje skupljati grah u vreće.
Na dva polja pobrani krumpir u vrećama, onaj isti od jučer. Vlasnicima je očito danas važnija Vela Gospa nego mogućnost da će netko ukrasti krumpir pa će očito pričekati tek sutra premještaj.
No nema potrebe za krađom kad na polju uvijek ostane još dovoljno da se napaprikuje za vlastite potrebe.
I dolazim do osmatračnice, malo se probijam do nje. Do prije par godina nisam ni čuo za krpelje, a kamoli se bojao da ih pokupim negdje. Sad su mi ipak pale na pamet.
Pogled sa osmatračnice, nikog na vidiku.
Silazim dolje i želim nastaviti put, no iznenada dolazi konjica. Očito slabo promatranje, skrivam se jer ne vidim jesu li kauboji ili indijanci.
Kad su prošli, nastavljam dalje i dolazim do mjesta gdje se očito odvijala teška bitka. Ništa nije ostalo, samo zgarište.
Produžujem naprijed i evo me već u nekom drugom svijetu. Niče buduća Šuma Striborova.
Očito je tuda prošlo krdo dinosaura, neki su i stradali na tom putu, nailazim na njihove kosti.
Možda su uginuli od žeđi, možda je bunar presušio.
Vrijeme je da se vratim kući, prisjećajući se djetinjstva danas sam otišao dalje nego inače. No očito ne i predaleko od civilizacije.
