Mrtvi jablan (1920.)

Jablane stari!
Ti pade
U ogledalo
Usnule bare,
Oborivši čelo
Pred smirajem.
Nije ti vjetrina mukla
Deblo slomila,
Ni teški udar sjekire
Drvosječe, što zna
Da ćeš i opet
Prolistati.
Tvoj snažni bje duh
Što doziva smrt
Videć se bez gnijezda, zaboravljen
Od djece – jablana sa livade.
Osušiše te
Misli,
I tvoja golema glava stoljetna,
Samotna
Slušaše daleka
Tvoje braće pjevanja.
U tijelu si svome
Lave
Strasti imao,
I u srcu svom
Pegazovo sjeme bez budućnosti,
Strahotno sjeme
Ljubavi nevine,
Za suncem što zalazi.
Duboka li čemera
Za krajolik!
Heroj listanja
Bez granā!
Nećeš više biti koljevka
Mjeseca,
Ni magični smijeh
Lahora,
Ni štap jedne zvijezde
Gospodstvene.
Proljeće se više neće vratiti
U tvoj život,
I nećeš vidjeti sjeme
Kako cvjeta.
Bit ćeš gnijezdo žabā
I mravi.
Tvoje sijede kose bit će
Koprive,
I jednog dana struja
Nasmijana,
Odnijet će tvoju koru
Žalobno.
Jablane stari!
Ti pade
U ogledalo
Usnule bare.
Vidjeh te gdje silaziš
O smiraju,
I pišem elegiju tvoju
Kao svoju.